Divlji konji prkose zimi
Nekad više, nekad manje, ali na Stolovima uglavnom opstaje krdo od tridesetak konja, bez obzira koliko bile hladne zime na toj planini. Pravo je uživanje gledati ih kako ponosno trče po snegu, pokazujući svoju nadmoć i prirodu.
NA PLANINU ČIJI VRH DOSTIŽE 1.375 METARA KONJE SU NAJPRE DOVODILI SAMI VLASNICI
Surovi planinski uslovi, naročito u zimskom periodu, ne idu u prilog opstajanju poludivljih konja. Nepristupačni i često zavejani šumski putevi i staze onemogućavaju vlasnicima i ostalim ljubiteljima da ih po snegu obiđu i donesu im hranu.
- Kritično je bilo u februaru pre četiri godine kada je napadao veliki, gotovo nezapamćeni sneg. Tada smo konjima helikopterima MUP doturali kabastu hranu. Ali konji znaju svaki kamen, svaku vrzinu na planini, znaju gde ima zavetrine i gde mogu da se sklone kada počne da duva hladan, planinski vetar. Priroda je čudo, nema šta - priča za „Blic“Dragan Komatović iz Žiče, predsednik Udruženja ljubitelja konja „Stolovi“. S obzirom da na Stolovima ima puno pašnjaka, tamošnji meštani su ih puštali da se slobodno kreću. Kako su prolazile godine i decenije, konji su se otuđivali, hranili u prirodi, i malo pomalo stvarali krda. Tako su i postali ponos i atrakcija planine Stolovi, nadomak Kraljeva. Uglavnom se kreću u grupama po pet ili šest konja, nekada se pojavi i poneko ždrebe, ali krdo uglavnom čini ukupno oko tridesetak konja.
Otkud krdo divljih konja na Stolovima?
Na Stolove, čiji najveći vrh Usovica doseže do 1.375 metara, pitome konje su najpre dovodili njihovi vlasnici - meštani sela na obroncima planine i da im bar tokom leta ne bi bili na teretu, ostavljali ih u planini zbog obilja zdrave i sočne hrane.
Uprkos tome što su neki konji ostareli i uginuli, krdo predvođeno legendarnim pastuvom Morom postepeno se uvećalo i do pedesetak konja, kojih bi verovatno bilo i znatno više da nije surovih planinskih uslova. Mnoga slaba ždrebad sama stradaju ili, još nedorasla, završe kao plen izgladnelih vukova, a ponekad i bezobzirnih kradljivaca. Konje koji sve to preživljavaju više ni njihovi vlasnici ne mogu da vrate s planine. A i kad im to nekako uspe, konji posle dan-dva opet pobegnu u planinu, na slobodu i u svoje nebeske visine.
- Na Stolovima imam osam svojih konja i svi su čipovani. Zbog dugogodišnjeg samostalnog boravka u prirodi to su sada poludivlji konji, ali i dalje veoma pametne, plemenite i odane životinje. Kao i ostali vlasnici konja na Stolovima, redovno ih obilazim, timarim i hranim - priča Komatović.
Svakog Božića članovi Udruženja u čeze i fijakere upregnu nekoliko poludivljih konja, uglavnom kobila, organizujući svečani defile ulicama Kraljeva.