Hrabra Branislava ličnost godine: Sreća je u davanju
I danas neki prijatelji misle da izigravam žrtvu, ne znajući kolika je sreća u davanju, pričala je o sebi Leskovčanka Branislava Kostić koja kao hraniteljka brine o dve devojke sa Daunovim sindromom.
Ova humana žena velikog srca juče je za svoju brigu, pažnju i nesebičnu požrtvovanost dobila i nagradu za ličnost godine koju joj je uručio NIN.
Životna priča hrabre Branislave počela je kada je krenula na obuku za hranitelja.
Bes koji je osetila nakon izjava ljudi da žele da brinu samo o kompletno zdravoj deci, uveo ju je u petogodišnju borbu sa nadležnim službama da dobije dete sa specijalnim potrebama.
Kamen spoticanja bilo je to što je Branislava razvedena, međutim, na kraju je ipak pobedila upornost.
- Ušla sam u nepoznato, ali brzo sam savladala strah - svojevremeno je izjavila Branislava za „Blic“.
U njen zagrljaj prvo je 2011. godine svim srcem uletela Bojana (20) iz Berana. Iako je nema, Bojana uspeva više nego uspešno da objasni Branislavi šta želi i šta joj je u glavi.
Tri godine kasnije, Branislavi i Bojani se pridružuje i Snežana (42) koja priča, ali teško shvata realnost.
- Snežana se teško uklapala. Provela sam mnoge besane noći, smišljala kako da je prilagodim, kako da obuzdam njen bes, strah, nepoverenje... Uspela sam i danas živimo u harmoničnom domu - priča Branislava srećna zbog svog uspeha, ali i svakog uspeha svojih devojaka.
Pored njih dve, Branislava ima svoju decu koja su se nakon završenih fakulteta osamostalila i krenula svojim putem.
Međutim, Bojana i Snežana su deca o kojoj Branislava sada samo priča i gaji posebne emocije. Dok je na poslu, a zaposlena je u „Toplani“, devojke su u dnevnom boravku, međutim, sve ostalo vreme njih tri su nerazdvojne.
Branislava je nedavno počela da razmišlja i da ih usvoji, strahujući da se ne razboli i da joj se nešto ne desi, ali kao i na početku njene borbe, postoje prepreke koje mora da prebrodi, ovaj put svoje godine (55).
- Mogla sam da imam život kakav sam htela jer sam materijalno obezbeđena, ali sam se osećala beskorisnom. I danas neki prijatelji misle da izigravam žrtvu, ne znajući kolika je sreća u davanju. Ne odvajamo se, šetamo, gledamo TV, igramo, pevamo, a letos smo bile na moru. Vodim ih svuda sa sobom. Ne dozvoljavam da ih posmatraju kao nešto što je različito jer one su za mene normalne, divne i osećajne - puna ljubavi priča Branislava.
Branislava je primalac brojnih nagrada za humanost, a NIN-ovo priznanje predstavlja još jedno u nizu.
Branislava se kao hraniteljka brine o devojkama za koje kaže da su divne, normalne i osećajne