U zbeg smo nosili i tek rođene bebe
Hirurg Zvonimir Veselinović iz Kraljeva bio je na Kosovu i Metohiji, lečeći i operišući ljude, od prvog dana NATO bombardovanja do povlačenja naše vojske.
KOSOVO JE OD DOLASKA NATO NAPUSTILO OKO 230.000 SRBA I ROMA, VRATILO SE OKO 800.000 ALBANACA
Veselinović je bio stacioniran u Orahovcu, gde je imao zadatak da od jedinice sa kojom je bio formira lekarski hirurški tim i iskoristi postojeći Dom zdravlja da od njega napravi bolnicu.
- Morao sam od restorana u tom domu da napravim operacionu salu, od priručnog sanitetskog kompleta sam radio sterilizaciju instrumenata. Bio sam jedini hirurg, a imao sam uz sebe ortopeda i ginekologa. Ostalo su bili pomoćnici. Sve povrede, ranjavanja, bez obzira kakve vrste one bile, mi smo radili. Vojnike, policajce, ali i teško povređene Albance smo operisali. Najmanje oko 20.000 ljudi smo pokrivali. A u pauzama smo se trudili da zbrinjavamo lokalno stanovništvo - kaže Veselinović.
Na naše pitanje kako je izgledalo operisati dok oko vas eksplodiraju razorne bombe koje su avioni NATO ispaljivali ili moćne krstareće rakete, ovaj hirurg nam je rekao da je na Kosovu, i pored eksplozija, mogao da se skoncentriše samo na pacijenta.
- Najviše povreda su pravile nagazne mine, a recimo, svi povređeni policajci, od Orahovca pa sve do Prizrena, dolazili su kod nas na operacije. Morao sam da idem i na hitne intervencije, na kojima se dešavalo da, recimo, reanimiram čoveka koji obilno krvari, i to u vozilu. U to vreme dok sam bio na Kosovu, imali smo pet do šest operacija koje se u rangu onih koje se rade na velikim klinikama. To je bio jedini način da spasemo živote i uspevali smo - prisetio se Veselinović boravka na KiM u vreme bombardovanja 1999.
Momčilo Jakovljević, hirurg i pomoćnik direktora KBC “Dragiša Mišović”, bio je dežuran u noći kada je raketa pogodila beogradsku bolnicu na Dedinju.
- Toga dana pre 18 godina odigrala se najtužnija slika koju sam video u životu. Tek rođene bebe išle su u zbeg, krvave porodilje i trudnice tražile su pomoć, a mi smo jurcali sa hirurškom opremom - kaže za “Blic” dr Jakovljević.
Te noći zgrada neurologije je sravnjena sa zemljom, a oštećena je i ginekologija.
- Neurologija se naslanjala na ginekologiju, dva metra ispred su bili vojnici u kamionima. Ja sam bio 100 metara odatle, kada je pala bomba. Čuli smo jaku detonaciju, videli dim i odmah zgrabili kofere hirurških setova i odjurili da pomognemo pacijentima. Nikada neću zaboraviti tu jezivu sliku, žene krvavih lica, noseva, obraza, neke bose, neke u papučama i pidžamama, sa staklom po rukama iskakale su napolje - priseća se dr Jakovljević.
Na sreću, pacijentkinje koje su ležale na ginekologiji nisu teže povređene, uglavnom su imale posekotine koje su lekari sanirali na licu mesta.
- Ušivali smo posekotine na hodniku, na stolici... Nama je to rutinski posao, ali svakako, to je bila tužna slika - kaže hirurg.
Plač tek rođenih beba nije prestajao, a one odmah po dolasku na ovaj svet bile su predodređene da postanu mali heroji.
- Kolone vozila Hitne pomoći su bile ispred ginekologije. Novorođenčad ne starija od pola sata prevožena je u druge klinike. Po dvetri žene ulazile su u kola i transportovane dalje. Tog momenta je bolnica zatvorena i nije radila narednih deset godina - objašnjava dr Jakovljević.
KBC “Dragiša Mišović” bombardovan je 20. maja, poginuli su tri pacijenta, radnik i sedmorica gardista.