Skupština je moja modna revija
U oblačenju se ugledamo na Italijane, za kojima ipak kasnimo dve-tri godine. Ipak mislim da bi trebalo da se ugledamo i na njihovu privredu, koja cela počiva na malim i srednjim porodičnim preduzećima.
Ovako za „Blic“priča Ranko Madov, vlasnik kompanije „Beoteko-prom“iz Beograda, koja je ušla u najuži izbor za „Blic preduzetnika 2016“.
- Moja žena i ja lako ćemo se odreći komfora da bismo uložili u posao, jer ako želite da uspete, ništa vam neće biti teško - dodaje Madov, čovek koji stoji iza poznatog brenda muške konfekcije „Rancco“.
Ranko je, kako kaže, jedini srpski gazda koji posluje u Knez Mihailovoj, gde će uskoro, u Rajićevoj, otvoriti i treći lokal.
Ovaj zaljubljenik u modu već 30 godina podiže standard muškog oblačenja, kome ni stranci ne mogu da odole, te ulicama Moskve, Vašingtona, Pariza ponosno šetaju u njegovim odelima.
- Za ovih 30 godina učestvovao sam u kreiranju jedno 60-70 odsto stila odevanja bivših i sadašnjih političara, sportista, rukovodilaca. Malo se šale kada kažu da kada god zaseda Skupština, ja imam modnu reviju. Dolazili su kod mene da me pitaju kako da izgledaju u ovoj ili onoj prilici. Za tako nešto moram da imam autoritet, tj. da znam šta im stoji i šta je prikladno - ističe Ranko.
Nikada, tvrdi, nije čistu dobit pretpostavio ličnom odnosu sa klijentom.
- Odelo je prvi utisak koji stičemo o čoveku, te uvek govorim da je moja odgovornost veća od one koju imaju moji klijenti - dodaje on.
Ipak, biti prvi u svojoj branši nije lako.
- Potrebno je ozbiljno i stalno usavršavanje i ulaganje. Posećujem svetske sajmove i pratim trendove sa lica mesta, a moda je otišla toliko daleko! Bavljenje tekstilom je jedan od skupljih zanata, jer kvalitetne i prirodne tkanine nisu jeftine, a zbog našeg standarda ne mogu konačni proizvod da naplatim koliko i moje kolege u inostranstvu, iako me materijali koštaju isto - objašnjava on.
„Luksuz je biti svoj“moto je njegovog dizajna. U svakom od svojih butika drži i klavir, iza kojeg se mogu naći najfiniji materijali koji su užitak za oko, ali i na dodir. Boje koje su svetske piste predodredile za ovu i narednu sezonu već se prelivaju s ofingera i prave lavirint.
- Oblačim 90 odsto ambasada i ponosan sam na to. Neki ambasadori su dosad kupili i do 200 mojih odela, dovode ovde i članove porodice, a među klijentima imam čak i jednog šeika. Svi moji klijenti, ko god da su, moja su hodajuća etiketa naglašava Madov.
Uprkos takvoj klijenteli, kupce ne deli i u još jednoj sferi.
- Kada mi dođe neko loše obučen, u tri broja veći sako, makazama mu odrežem pola rukava. On nađe novi sako koji stoji kao saliven, ali odrezani rukav je garancija da stari više neće obući. To radim čak i ljudima koji su na visokim položajima, te me po tom hladnom oružju znaju - sa osmehom će on.
Ranko nas odvodi do malog kruga iz čijeg se centra širi eho. To je samo njegovo
mesto među ogledalima, lutkama i najfinijim rolnama tkanina kakvo svetski putnici ne očekuju u Srbiji.
- Razlika između dizajniranog odela šivenog po meri je kao između sportskog i običnog automobila. I jedan i drugi će vas prevesti, ali se koncepcijski razlikuju. U bivšoj Jugoslaviji postojali su stilisti u svim velikim firmama koji su brinuli o odevanju onih koji će predstavljati firmu vani. Sada ih nema, a trudim se da ih zamenimpriča Madov.
Veliku podršku dobija od supruge Galine.
- Moja žena i ja i naše dvoje dece smo se uštinuli za neki novac da bi naši zaposleni i država dobili šta im sleduje. Nije nam teško ni da se vozimo obilaznim putevima da bismo izbegli naplatne rampe ako ćemo taj novac ponovo uložiti u posao i biti sigurni da će na- ših 16 zaposlenih svakog prvog u mesecu dobiti platu. Kada sam zatvorio jednu prodavnicu, sve sam radnike, osim dvoje koji su imali uslove za penziju, prebacio u drugi butik, mada mi nisu bili neophodni. Nije dovoljno samo otvoriti radno mesto već morate i brinuti o ljudima - opisuje Ranko.
Brend planira da širi, ali polako i ne nauštrb drugoga.
- Kada počinje biznis, čovek mora da zna s kolikim kapitalom raspolaže. Siguran put za neuspeh je da uzmete jabuku koju ne možete da sažvaćete i onda se zadavite. Ko god misli da u privredi može bez kredita, laže, ali to mora biti suma za koju ste sigurni da ćete je vratiti i ni evro više. Rekao sam mnogim političarima „dok ne počnete da razmišljate o nama koji ne pravimo gubitke, nećete podići standard“. Neću biti prvi koji tvrdi da nismo u istom položaju mi i strani investitori koji su došli samo da naprave brzu zaradu, a kad subvencije prestanu, pokupe se i odu. Mi ostajemo i, osim finansijskog, mislimo i na emotivni aspekt posla jer znamo ljude koji za nas rade, a mene duša boli kada čujem priče o nesavesnim poslodavcima. Ovo je mnogo teži, ali pošteniji put - zaključuje Madov.
Sutra Pržionica kafe „Brazil“iz Lešnice