Skupština i kafana
Pristojni ljudi nemaju stomak ni da slušaju ono što pojedini poslanici mogu da izgovore
Samoza premijerku vređajte, Ana hoću Brnabićda menjam odgovorila Srbiju na - ono tako štoje kandidatkinjase događalo u Skupštini Srbije dok je iznosila ekspoze. Lične uvrede i prozivke, neprimereno ponašanje, nepoštovanje drugih, postali su sinonim za poslanike Skupštine Srbije, bez obzira da li pripadaju opoziciji ili vlasti. Svašta se u srpskoj skupštini može čuti, od najprizemnijih uvreda koje zadiru u privatnost, preko iznošenja ličnih podataka koje bi morale da budu tajna, do prozivki na nacionalnoj osnovi koje odišu šovinizmom. O lascivnim, nepristojnim, neodgovornim i bezobraznim nastupima poslanika da ne govorimo. Svašta se u srpskoj skupštini može čuti, osim onoga čemu bi tu trebalo da bude mesto - argumentovane rasprave, kritike, činjenica... Mnogim građanima Srbije Skupština se upravo zbog toga zgadila. Ali nije problem u Skupštini, već u ljudima koji sede u njoj. U tome da nisu dorasli mestu koje su im njihove partije dale. Skupština bi trebalo da bude mesto gde se kreira sudbina države, a danas u njoj sede pojedinci čiji je govor gori nego uličarski i sa kojima čestit čovek ne bi zajedno seo ni za kafanski sto.
Da li je takvo stanje u Skupštini posledica izreke “kakav narod, takvi i poslanici”, ili činjenice da deo političke kaste upravo želi da narodu ogadi parlament? Ubeđen sam da je ovaj drugi razlog preovlađujući. Pristojni ljudi nemaju stomak ni da slušaju ono što pojedini poslanici mogu da izgovore više puta dnevno. A što se manje pristojnih ljudi bavi ili zanima za politiku, to je otvoreniji prostor onim najgorim kakvih, nažalost, ima podosta u Skupštini i na našoj političkoj sceni. Ma koliko neko bio za premijerku ili protiv nje, trebalo bi da nepristojnim političarima odgovorimo kao i ona - samo vređajte, hoćemo da menjamo Srbiju. Politika ne sme postati ekskluzivna privilegija onih za koje su mera i pristojnost nepostojeće kategorije. Jer politika u dobroj meri određuje kvalitet našeg života, a verujem da većina ne želi da to čine oni koji su svojom preglasnom nepristojnošću uzurpirali sednice i nadglasali one od kojih bi se imalo nešto vredno i korisno čuti.