Rat u glavama
Rat je nastavak politike drugim sredstvima,
definisao je još u 19. veku vojni teoretičar Karl fon Klauzevic. Za hrvatsku državu politika je, bar kad su proterani Srbi u pitanju, nastavak rata drugim sredstvima.
Jedino tako se može objasniti to što su hrvatski državni
organi, od zločinačke akcije „Oluja“, kojom su proterani gotovo svi Srbi iz te zemlje, do danas, donela niz zakona i propisa kojim onemogućava prognane Srbe da se vrate. Cilj tih propisa je da čak i onima koji ne nameravaju da se vrate u Hrvatsku, bar zagorča život.
Tako prognani Srbi
Za Hrvatsku je politika, kad su proterani Srbi u pitanju, nastavak rata drugim sredstvima
u Hrvatskoj moraju da plaćaju naknadu jer ne obrađuju zemlju sa koje su oružjem proterani, preti im se oduzimanjem ili im je imovina već oduzeta, ne mogu da dobiju odštetu za srušene kuće, porez za kuće u kojima ne žive im je trostruko uvećan, iako nemaju uslova za povratak, ne isplaćuju im se stečene penzije...
Ovakve diskriminatorske poteze Hrvatska dodatno podgreva
svake godine uoči godišnjice akcije „Oluja“(koju, inače, slave kao veliki praznik, iako su tog dana proterane hiljade i hiljade ljudi iz svojih domova). Tako su i ove godine doneli propis kojim se višestruko uvećava naknada za poljoprivredne proizvode van EU, čime je najviše pogodila Srbiju i okolne zemlje. Tek pod pritiskom iz EU i usled uzvratnih mera Srbije i drugih zemalja, taj propis je ukinut.
Ovo su samo neki u nizu dokaza da u Hrvatskoj nema volje
da odnosi među nekadašnjom jugoslovenskom braćom počnu da se normalizuju, iako je od krvavog raspada zemlje prošlo više od 20 godina. I da rat sa Srbima u glavama hrvatskih ekstremista i dalje traje, premda Srba gotovo da više ni nema u toj zemlji. Najstrašnije je što takvo ekstremističko viđenje preuzimaju i oni koji vode hrvatsku državu, bez obzira kojoj stranci pripadaju. Razlog nije samo decenijska netrpeljivost dva naroda, već i to što je lakše građane plašiti „zlim komšijama“nego im objašnjavati zašto im standard i uslovi života nisu bolji.