Ko su srpski makroi
Srpski makroi koji su bogatstvo i uspeh sticali istovremeno kada i makedonski kralj prostitucije Dilaver Bojku, kao i on, na vreme su se povukli i sada, kao kontroverzni biznismeni, ulažu, ali i troše novac koji su zaradili kao svetski poznati makroi i tr
D ilaver Bojku (58), zvani Leku, kralj prostitucije na Balkanu, kao što je „Blic“pisao, ubijen je sa nekoliko hitaca u glavu 14. avgusta u Strugi u Makedoniji ispred svog restorana.
U rangu kralja prostitucije Bojkua, zvanog Leku, u Srbiji je bio Milivoje Zarubica, poznat i kao Puja, koji je samo nekoliko godina mlađi od Albanca iz Struge. Mediji su ga svojevremeno zvali balkanskim kraljem trgovine ljudima, a iza njega po „poslovanju“bili su Mladen Dalmacija, Safet Cucak, takođe osuđivani zbog trgovine ženama i organizovane prostitucije. Kazne su im, kao i Lekina, bile minimalne, a žrtve su mahom bile devojke iz Ukrajine i Moldavije.
- Krajem prošlog i početkom ovog veka, Puja je bio možda najmoćniji igrač u trgovini ženama. Umiljavao im se kupovinom garderobe, nakita, plaćanjem telefonskih računa, da bi ih zatim uvukao u prostituciju. Mnoge od tih devojaka smatrale su ga zaštitnikom, pa nisu ni bile svesne da su postale žrtve. Posle ih je slao u Italiju, gde su takođe radile u njegovim bordelima - kaže sagovornik „Blica“iz bezbednosnih struktura, upoznat sa Pujinom „karijerom“.
Koliko su žrtve bile očarane Zarubicom, svedoči i to da su neke od njih njegovu fotografiju držale umesto ikone, kao i da posle njegovog hapšenja uopšte nisu bile spremne za saradnju sa istražnim organima, već se kod njih razvio „stokholmski sindrom“pa su ovog navodnog trgovca ljudima - branile.
Mnoge od tih žrtava su čak stale u odbranu njegovog motela „Sveti Nikola“u Rakovici, sa njim su se popele na krov objekta 2002. kada je inspekcija došla da ga sruši. Policija je tada u motelu otkrila prostorije u kojima su devojke pružale seksualne usluge. Kasnije je uhapšen u „Sablji“, takođe zbog trgovine ženama, a policija ga je našla skrivenog ispod gomile uglja.
Istraga je pokazala da je sa svojom grupom krajem 2002. i početkom 2003. pokušao da proda 11 državljanki Moldavije u Italiju. Na saslušanju je tvrdio
da „protiv njega nema dokaza“i da mu „policija ne može ništa“. Pušten je na slobodu do pravosnažnosti presude, a sredinom 2008. ponovo je trebalo da bude uhapšen sa grupom advokata, policajaca i lekara, ali tada zbog sumnje da je sa 3.000 evra mita platio slobodu dvojici sinova, koji su privedeni za razbojništvo. Međutim, neposredno pred hapšenje pobegao je, ali je uhapšen 2010, i to zbog trgovine kulturnim dobrima, nađenih prilikom nezakonitih arheoloških iskopavanja na različitim lokacijama u Srbiji, pa je poslat na izdržavanje četvorogodišnje zatvorske kazne.
U to vreme u antimafijaškom sudu u Bolonji osuđen je na 17 godina zatvora i novčanu kaznu od 150.000 evra zbog krivičnih dela trgovine ljudima i mafijaškog udruživanja. Žrtve su mahom bile Rumunke, Ukrajinke i Moldavke, a tužilac je tvrdila da je Puja još početkom 90-ih godina devojke krijumčario u Italiju, i to gumenim čamcima preko Jadranskog mora. Zanimljivo je i to da je, prema svedočenju žrtava, ali i nalazima italijanskih istražitelja, Puja sve vreme poslom rukovodio iz Beograda.