Tužno tužilaštvo
Šteta što nije živ Mladen Delić, čuveni fudbalski komentator bivše Jugoslavije, da mu pročitamo obrazloženje Prvog osnovnog javnog tužilaštva u Beogradu, koje je vodilo predmet povodom slučaja nasilja sa proslave inauguracije predsednika Srbije, 31. maja ispred Doma Narodne skupštine, a kojim je nasilnike oslobodilo odgovornosti. Kako bi samo uzviknuo ono njegovo čuveno: „Pa, ljudi moji, je li to moguće?!“.
Tada su, da podsetimo, izvesna nabildovana bića koja su u životu mnogo više radila na masi nego na definiciji hvatali za vratove novinare i nevladine aktiviste, vukli ih preko ulice, usput im pretili, dislocirali ih u Pionirski park i... spasli ih. Molim? Molite koliko hoćete, ali tako kaže Tužilaštvo u opširnom obrazloženju koje nije za citiranje na ovom mestu u novinama - humoristička rubrika ide subotom, ali neke delove jednostavno moramo preneti. Smeju se ljudi i nedeljom.
Dakle, oštećeni su podneli
krivičnu prijavu protiv svojih „spasilaca“, a dokaze su imali na priklještenim vratovima i ostalim delovima tela, a postoje i snimci te spasilačke misije. Na njima se jasno vidi kako gorila od sto i kusur kilograma maltene nosi novinarku od pedesetak kila, a vidi se i čuje priklješteni učesnik Protesta protiv diktature, koga čovekoliki pripadnik stranačkog SNS obezbeđenja, ili šta li je već, nosi pod miškom a ovaj, nesvestan da ga rmpalija, kako će utvrditi Tužilaštvo, zapravo spasava – viče: „Davite me, davite me, nisam ništa skrivio!“.
Ali da čujemo u najzanimljivijim detaljima Prvo osnovno javno tužilaštvo: „Dana 02. 06. 2017. godine i 06. 06. 2017. godine u prostorijama Prvog osnovnog javnog tužilaštva ispitana su sva lica koja su smatrala da su oštećena kritičnom prilikom. Sve izjave date od strane lica koja su smatrala da su oštećena kritičnom prilikom ovo tužilaštvo je tretiralo kao podnetu krivičnu prijavu protiv N.N. lica, te je sproveden jedinstveni postupak ....
Iz izjava građana svedoka očevidaca... proizilazi da su tom prilikom videli događaje koji su se desili, i to one koji se tiču izvođenja pojedinih novinara iz mase, te su svi izjavili da bi došlo do mnogo većih incidenata i ‘linča‘, samim tim i težeg telesnog povređivanja učesnika skupa da ovi novinari, kao i neki građani nisu izvedeni iz mase, a da su se pritom lica koja su učestovala u tome ponašala pristojno, da nikome nisu pretili, da su upućivali molbe da se prestane sa provokacijama i sl.
Shodno iznetom, ovo tužilaštvo je našlo da ne postoje osnovi sumnje da je bilo koje lice izvršilo krivično delo ugrožavanje sigurnosti, niti bilo koje drugo krivično delo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.”
Pa još: „...Iz iskaza svedoka ne proizilazi da je umišljaj prijavljenih bio uperen ka tome da vrše nasilje prema drugom ili da bezobzirnim ponašanjem značajnije ugroze spokojstvo građana, već upravo suprotno - da spreče nasilje nad trećim licima ili izazivanje tuče, zbog čega su neke od podnosioca prijave i izveli iz mase na način koji im je u tom trenutku bio jedini moguć.“
Eto, da nije bilo Tužilaštva u kakvoj bi zabludi ostala da živi javnost koja je podlegla optičkoj varci televizijskog prenosa i videla siledžije kako razvlače ljude. A takođe i ovi tzv. oštećeni, a zapravo spaseni, koji bi, da imaju elementarnog poštenja i obzira, trebalo bar da se izvinu „licima koja su se ponašala pristojno, nisu im pretila, upućivala im molbe i izvela ih iz mase na jedini mogući način“.
Čudi me da ih Tužilaštvo nije na to obavezalo. Pa stvarno, ljudi, je li to moguće?
Kako bi samo Mladen Delić, da je živ, uzviknuo na saopštenje Tužilaštva ono njegovo čuveno: „Ljudi moji, je li to moguće?!“