Jarići nisu smešni
Ono o čemu se u vezi s Kosovom danas šapuće upola glasa, ono o čemu izveštavaju šturi novinski članci, snimaju se patetične emisije jednokratnog dejstva ili praznoslove razni analitičari opšteg profila, davno je sabio genijalni Njegoš u kratak stih, gotovo krik: “O, Kosovo, grdno sudilište!”
Dakle, Kosovo je to bilo oduvek, ono je to i danas, i trebalo bi biti optimisti bez ikakvog pokrića pa da pomislimo kako ono to neće biti i sutra bez obzira na sve evropske perspektive koje mu se, navodno, otvaraju i kojima se pokušava prešminkati surova kosovska zbilja. Kosovu je suđeno da bude sudilište i to bez zakona, prava i pravde i neće to u skorije vreme promeniti hladni akti briselske ili vašingtonske birokratije.
#
Srbi na Kosovu su zadovoljni s malim, oni ne pate za bogatstvom. Kod njih su samo muke velike
Poseta predsednika Srbije Kosovu - da se ovaj put ne osvrćemo na tragični povod posete i neizbežnu propagandnu stranu tog hodočašća - i onih šest sati razgovora sa Srbima u Lapljem Selu ponovo je otkrila, tačnije podsetila na sav užas njihove egzistencije, teško beznađe i gotovo nepremostive probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu. I svako ko se posprdno nasmejao onom mladiću sa šajkačom koju je i bukvalno nakrivio nakon što su mu neki dobri ljudi obećali pet ženskih jarića podsmehnuo se sirotinji, a to nije ni ljudski ni lepo. Možda nama ovde to deluje smešno, ali iz njegove perspektive to je pitanje života i opstanka i to na mestu gde su mu ubili oca kad je imao samo sedam godina. Kao što se nema šta reći na suze majke šestoro dece koja moli za polovni traktor i zaposlenje za najstarijeg sina “da joj i on ne ode”. Teško je to shvatiti, ali ono što se ovde podrazumeva, tamo na Kosovu je za mnoge nedostižan san i čista premija. Oni su zadovoljni s malim. Oni ne pate za bogatstvom. Kod njih su samo muke velike.
Problem Kosova traje vekovima i u najboljem slučaju rešavaće se decenijama, a ti ljudi imaju jedan, onaj kratki ljudski život koji svakodnevno ište krov nad glavom, hranu, cipele i knjige za decu i slobodu da bi ta deca došla do škole. Može li sve njihove muke i probleme pokriti jedna poseta predsednika države ili jedna Kancelarija za Kosovo i Metohiju? Naravno da ne može, ali bi njihov položaj drastično mogla popraviti jedna mala izmena diskursa koji bi, umesto kao 15 odsto teritorije, Kosovo video kao stotinu hiljada Srba koji su tamo ostali i od kojih većina živi životom nedostojnim ljudi u 21. veku. Neki nisu imali kud i ostali su, drugi nisu hteli da odu. I jedne i druge treba razumeti i to mimo velikih parola i mitomanskih poštapalica.
Zato se nije smejati želji Milana Kovačevića iz Suvog Grla i domaćinima iz Bačkog Petrovca koji će mu poslati jariće. Smejte se besposlenim popovima koji bi da te jariće krste.