Pregažena crvena linija
Kako 2018. godina bude odmicala, političari sa svih strana -
srpske, albanske strane i predstavnici EU - sve češće će govoriti o famoznom pravno obavezujućem sporazumu između Beograda i Prištine, čiji se trenutak rođenja ozbiljno primakao. Tokom ovih porođajnih muka, i jedna i druga i treća strana će nam se istovremeno zaklinjati da određenu crvenu liniju neće preći ni po koju cenu. Zaboraviće, međutim, da pomenu da je najvažnija takva linija pregažena pre nešto više od mesec dana, kada je 16. januara oko 8.15 sati ujutru, ispred prostorija Građanske inicijative u Kosovskoj Mitrovici ubijen Oliver Ivanović.
Ovo ubistvo je političko, i zato deo odgovornosti moraju da ponesu svi oni koji su politički delovali na Kosovu: Beograd, Priština i Brisel zajedno. Istraga koja je zasad dala sramotno malo rezultata ogledalo je njihove efikasnosti, odgovornosti, ali i hrabrosti da kroz istraživanje ovog ubistva saznaju i neke neprijatne istine o sebi. Beograd, na primer, okreće oči od slike društva u kojem žive ljudi na severu Kosova jer, premda nam ime, motiv i bekgraund ubice nisu poznati, jedno znamo - kriminalne strukture na ovom području godinama unazad čine živote građana nepodnošljivim. O tome govore i obični građani i Ivanovićevi politički saborci i strani i domaći novinari. O tome se ćuti samo na Andrićevom vencu i u Nemanjinoj ulici.
Priština je, s druge strane, ponovo pokazala da kao “država” nije sposobna da omogući bezbedan život svim svojim građanima. Od društva koje je još daleko od suočavanja sa zločinačkom prošlošću, čiji građani na deseti rođendan državnosti kao najveće probleme ističu endemsku korupciju i kriminal, teško da se moglo više očekivati. Relaksiranost s kojom se iz političkih centara Kosova prati istraga pomenutog političkog ubistva pokazuje da Priština nije shvatila da se temelji svake moderne države grade na interesima njenih građana. Jer država odavno više nije pleme za koje je pojedinac krvno vezan i na koje je osuđen time što je u njemu rođen, već servis koji mu omogućava da živi slobodno i bezbedno. Ako nije takva, beskorisna je, uzalud su joj narativi kojima sebe legitimiše kao čuvara nacije i vere.
Konačno, predstavnici Evropske unije čiji je autoritet na KiM oličen u Euleksu (neposredno, ali uz dozu nemoći) i ambasadama (posredno, ali odlučujuće) takođe bi trebalo da snose deo odgovornosti za brutalno ubistvo i pasivnu istragu. Da li i u kojoj meri deluju u pravcu rešavanja problema, teško je reći: dosad smo videli samo zgražavanje nad Ivanovićevim ubistvom, kakvo i priliči moćnom kolonizatoru kada posmatra varvarske običaje lokalnih plemena. Samo, EU (i njena “odbegla” članica Velika Britanija i SAD, naravno) odavno nisu samo posmatrači na ovom području. Vreme je da to shvate.
#
Odgovornost za mlitavu istragu Ivanovićevog ubistva zajedno snose Beograd, Priština i Brisel.