Konstitucionalni kreacionizam
Žao mi je što nećemo saznati ko je odgovoran za rušenje u Hercegovačkoj ulici. Došao sam u fazu da želim da saznam ko je rušio u Savamali SAMO da bih mu čestitao, kad vidim kako je uspešno i na dugi rok iznervirao dežurne hejtere. Ta tri srušena savamalska ćepenka, u stvari, simbol su mentalnog stanja srpske intelektualne elite koja zna šta ne valja, ali će svim silama braniti da se to promeni. Je l’ bilo propusta u vršenju te akcije? Bilo je. Je l’ ih bilo toliko da bi se toliko ljudi oko toga uznemiravalo toliko vremena? Nije. Savamala je, po mom mnjenju, dokaz da nema promene u bilo kom segmentu spleta srpskih gordijevih čvorova i čvorića, a da se neki naprečac ne iseku, jer takva je naša stvarnost. Čvorovi su suviše stari i zapečeni, a vremena je mnogo izgubljeno. Dobra strana rušenja u Hercegovačkoj je i to što su neki opozicioni pokreti stvoreni na “odbrani” Savamale. Na primer “patkari”, ad hoc organizacija sastavljena od neohipika, anarhista, slučajnih prolaznika i snobova iz kruga dvojke. I takva je družina na beogradskim izborima osvojila više nego DS pojačan Tadićem i Živkovićem.
Ovih je dana Saša Janković ponovio pretnju Vučiću da će završiti kao Čaušesku. Čini mi se treći put od kako se vinuo u političare. Naivan čovek pomislio bi da pretnje dolaze od avanturiste koji nije u stanju da razume moguće posledice svojih reči. Međutim, nije to tako. U tom ludilu ima sistema. Jankovićev politički guru je izvesni Dejan Ilić, koji svoje političke opservacije piše na Peščaniku i kotira se kao vršilac dužnosti onog što je za života bio Srđa Popović, dakle, Dejan je novi drugosrbijanski Kardelj i on je taj koji daje “teorijsku” potku za Jankovićevo neodgovorno poigravanje pretnjama fizičkim nasiljem. Ilić opoziciju uči da odustane od političke borbe “redovnim sredstvima” i da ne izlazi sa svojim idejama. “Nema te opozicione ideje ili programa koje stranka na vlasti ne bi mogla da prisvoji i predstavi kao svoje”, piše Ilić. Ukoliko opozicija odustane od “redovnih političkih sredstava”, zaključuje Janković, onda mora da posegne za nasiljem, to je logičan zaključak i otud tolika Jankovićeva vezanost za Čaušeskua. A zamislite da u XXI veku, u doba četvrte digitalne revolucije, neko zaista misli da postoje političke ideje koje su nečije autorsko vlasništvo. Veću glupost dugo nisam čuo, ali ona se lako prihvata, jerbo opozicioni lideri koji ideju ne bi prepoznali ni kad bi im ona sletela na nos, mogu da se raskomote i osete zaštićenim u svojoj političkoj bezidejnosti. Ilićevo nerazumevanje uloge opozicije, političkih ideja i načina političke borbe može biti korisno za opozicionare tipa Janković ili Đilas, ali takva teoretska plitkoumnost dovodi i do zaključka da je postojeći Ustav “poslednja brana za režimski konstitucionalni kreacionizam” (ne pitajte me šta ovo znači, pretpostavljam nešto užasno loše), te se valja suprotstaviti promeni istog (što Janković zdušno i radi, sve ovo vreme, setimo se packi koje je podelio DS-u kad su izašli sa predlozima novih ustavnih rešenja). I tu dolazite do paradoksa u kome isti oni koji su 2006. duvali u pištaljke ispred zgrade stare Skupštine, ne dozvoljavajući da se promeni prethodni, Miloševićev Ustav, danas sa istom energijom brane da se promeni Koštuničin. Srećom, nisu svi politički akteri izgubili pamet. Čeda Jovanović je ove nedelje rekao: “Ne želim da napadam Vučića, želim da se nadmećem s njim”. Ovo bi mogao biti putokaz za proevropsku opoziciju, koja nikako da razume svoju ulogu u današnjoj Srbiji.
Ovih je dana Saša Janković ponovio svoju pretnju “režimu” i Vučiću da će završiti kao Čaušesku