OTVORENO PISMO Predsedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću Premijerki Republike Srbije Ani Brnabić Predsednici Narodne skupštine Republike Srbije Maji Gojković
Poštovani,
Obraćam Vam se lično, verujući da snagom autoriteta možete učiniti ono što je 158.560 ljudi svojim potpisom zatražilo pre šest meseci putem građanske inicijative - uvođenje kazne doživotnog zatvora za ubice dece.
Ukoliko zaista verujemo u to da su deca naše najveće blago, a ne da je to tek puka floskula - dužni smo da učinimo sve kako bi to blago odrastalo i stasavalo bezbrižno i kako bi nas kao bolji ljudi od nas sutra nasledili, a to, verujem, mogu samo ukoliko se zajedno potrudimo da više nikada nijedno dete u Srbiji ne strada od monstruma, odnosno da pošaljemo jasnu i nedvosmislenu poruku da Republika Srbija prema takvim, najgnusnijim zločinima neće imati trunke tolerancije, naprotiv. Ubistvo deteta smatraće se najtežim zločinom, što i jeste, i biće sankcionisano jedinom mogućom kaznom - doživotnim zatvorom. Godinama se borim sa vetrenjačama pokušavajući da probudim svest i savest nadležnih u državi, ali često, osim deklarativne podrške i navodnog razumevanja, nailazim na zid. I danas sam pred zidom koji je nemoguće srušiti ili napraviti taj prolaz u njemu koji će omogućiti da dođemo do pravde primerene zločinu, pravde u skladu sa evropskim i svetskim standardima, pravde u skladu sa Božijim i ljudskim načelima kazne doživotnog zatvora za ubice dece. Možda nekome zvuči rogobatno, pregrubo pa čak i nehumano, ali zapitajmo se samo kakvim bi se to ljudima i za kakve zločine sudilo po ovom zakonu i čvrsto verujem da niko ne bi imao zadršku da ga podrži jer i doživotni zatvor je život, za razliku od njihovih žrtava, naše dece, kojima su to pravo oduzeli.
Ovo nije moj lični rat niti moja lična pravda, ja sam izgubio ono najvrednije što sam imao, moju Tijanu nažalost ništa vratiti ne može, ali jeste moja misija i borba da nijedan roditelj u Srbiji više ne zaplače nad grobom svog ubijenog deteta, a to će se postići upravo ovom „drakonskom“, a zapravo jedinom svrsishodnom kaznom za monstrume jer, nemojmo se lagati - nikako se drugačije osim monstruma te osobe ne mogu nazvati. Nažalost, tih 158.560 potpisa i još nebrojeno puta više njih koji su nas podržali ne potpisavši - čini se da već mesecima nikome ništa ne znače. Ako se za decu ne borimo, uzalud nam borba za bilo šta drugo! Ako njihovi životi nisu najvažniji, čiji su onda. Ponavljam, ovo nije moja borba već moja inicijativa za zajedničku borbu protiv pošasti koja je uzela maha i kojoj se mora stati na put najodlučnijom merom - kaznom doživotnog zatvora. Alternativa, verujte, ne postoji jer bi to značilo da postoji i alternativa za izgubljeni život deteta, a nema je i ne sme je biti. Kao što rekoh na početku, time ću i završiti obraćam Vam se lično jer verujem da možete učiniti sve da 158.560 potpisa neko ko je za to nadležan shvati krajnje ozbiljno i učini da ne budu tek puki vapaj niz vetar, dok novinske stupce pune vesti o stradanju dece.
Zadnji je čas jer reč je o pošasti koja je uzela maha toliko da se već pretvorila u uobičajenu vest i statistiku. U nadi na ćete razumeti ovaj ljudski vapaj i učiniti sve da pokrenete ministre i poslanike dok zaista ne bude prekasno.