Djeca i deca Jasenovca
Gde bi nam bio kraj da je drugačije, ali bih nažalost mogao da stavim ruku u vatru u tvrdnji - da Srbi genetski nisu sistematični, da nisu racionalni, temeljni i razložni, da nemaju sklonost da dugoročno planiraju i da na duge staze identifikuju ciljeve, planove, namere i strategije. Svuda, u svim sferama i oblasti delanja - pa i u kulturi. U svojoj nepredvidljivosti, opuštenosti, organizovanom haosu i relaksaciji, u nemaru i opsegu koji je na kratkoj uzdi od danas do sutra - nema nacionalne kulturne strategije ni u jednoj oblasti kreativne naracije, ni u jednom segmentu stvaralaštva i produkcije. Ili se ništa dugoročno ne planira - ili se prase kolje uoči Božića, pa se veliki nacionalni projekti u određenim oblastima stvaraštva smandrljavaju, fingiraju i zbrzavaju. Sem što uludo potroše nemali novac takva dela najčešće ne postaju trajna kulturna vrednost i u širem društvenom i nacionalnom smislu ne ostvaruju svoju svrhu - već propadaju i veoma brzo bivaju zaboravljena.
Bojim se da će se tako nešto dogoditi i sa filmom za koji je država Srbija naprasno pokazala veliki interes - o genocidnim strahotama ustaškog logora Jasenovac. Moguće da ne treba verovati tabloidnim izvorima informacija, ali pre izvesnog vremena mogli smo da pročitamo „da će vlada Srbije iz svojih budžetskih rezervi izdvojiti 20 milona evra za snimanje igranog filma o Jasenovcu, u kojem će biti angažovane velike svetske filmske zvezde“. Neskriveno je jasno da je naprasno isforsirano aktiviranje ideje o snimanju filma o strahotama Jasenovca - prevashodno inicirano silazećim i sve gorim odnosima države Srbije sa Hrvatskom. Čija se zvanična politika ne libi da javno rehabilituje ustaštvo, i da istovremeno minimizira klanicu i zastrašujući broj nevinih srpskih žvrtava koje su stradale u užasnom genocidu koji je sprovela fašistička Hrvatska Ante Pavelića. Takva startna politička i upotrebna inicijacija za ovakav filmski projekat - bojim se da nije dobra. Jer će kao kula od karata pasti u vodu - onog trenutka kada se kojim čudom predsednica Kolinda i naš predsednik A. V. u aranžmanu Angele Merker i u njenom kabinetu, na primer, sa čašama šampanjca kucnu i najave da će u odnosima Hrvatske i Srbije uskoro poteći med i mleko. Što je, kada je u pitanju blaziranost i efemernost geopolitičke kombinatorike koju prepoznajemo svaki dan apsolutno moguće. Da ne govorim što je sama ideja da u filmu o Jasenovcu igraju Brus Vilis ili Antonio Banderas, na primer - prilično pohabana, pak čak i marketinški i medijski već otrcana kao kratkoročna, najamna i ankerisana isključivo novcem, po principu - koliko platiš, toliko klatiš. Sem ukoliko ne bi igrali ustaše?
Mišljenja sam da je ozbiljan, dostojan i u profesionalnom autorskom i produkcijskom smislu film o strahotama Jasenovca - veoma potreban. Ne samo da se zločin ne zaboravi i da se overi doprinos u očuvanju tragične istine o sistemskom zatiranju jednog naroda, o bezumlju i frapantnom broju nevinih žrtava - koje bi uvek agilna revizija hrvatskih istinoljuba grozničavo želela da smanji i svede na par desetina hiljada? Već da takav film ipak bude i umetničko delo - i što je najvažnije da bude domaći... Da ga kreativno vode i osmisle domaći autori, da u njemu igraju naši glumci, da ga snime naši producenti i filmski radnici... Koji su već na belom papiru počeli da se svađaju i jedan drugome vade oči.
Frka se već digla. Primarno oko „Djece Kozare“čiji scenario potpisuje znameniti pisac i scenarista Arsen Diklić, sa kojim za sredstva na konkursu u Filmskom centru Srbije konkuriše čuveni jugoslovenski reditelj Lordan Zafranović. Svađe su već krenule, komisija koja treba da dodeli sredstva raspala se- šta će biti bog sami zna? Što drastično potvrđuje tezu koju sam izneo na početku - da nemamo ni reda, ni strategije, ni koncepta, a bojim se ni nacionalne odgovornosti...
Srbi genetski nisu sistematični, nisu racionalni, nemaju sklonost da dugoročno planiraju