Radosno opljačkani penzioneri,
Od srca vam čestitam što će, milošću velikog vođe, biti obustavljena krađa vaših penzija, dekretom ustanovljena, takođe, milošću velikog vođe. O čemu se četiri godine Ustavni sud nije izjasnio, jer ima preča posla. I, naravno, nezavisan je od političkih uticaja. Jer, sudije Ustavnog suda nisu tu da čuvaju Ustav, nego ustavokršitelja. Za šta će dobiti dalje progurnuće u svojoj časnoj sudijskoj karijeri. Jer, penzije su, iako protivustavno - smanjene iz velike nužde. Zato što je zemlja u toliko teškoj situaciji da je za to vreme uspela da sagradi samo jednu fontanu od dva miliona evra i da kupi samo jednu novogodišnju jelku od 83.000 evra i da ima novogodišnju rasvetu u trajanju od samo šest meseci. A penzioneri to ne shvataju, za razliku od Ustavnog suda koji, za razliku od penzionera, ne podmeće klipove u točkove našeg nezaustavljivog ekonomskog čuda. Koje se i te kako oseća.
Jer, kako je vlast tvrdila kada je smanjivala penzije, penzioneri će ritualnim žrtvovanjem spasti ne samo državu, nego i sopstvenu decu i unuke. Paralelno sa spasom fontane, novogodišnje jelke i polugodišnje novogodišnje rasvete. Jer, smanjenje penzija će pomoći da se reši nezaposlenost penzionerskih dece i unuka. Što se zaista i desilo. Činjenicom da 60.000 penzionerske dece i unuka godišnje pobegnu iz Srbije. Da bi se zaposlili. Bilo gde. Opljačkanim penzionerima nije pomogao čak ni Fiskalni savet, koji je, uplašen mogućnošću da penzioneri dobiju povraćaj novca na Sudu u Strazburu, zavapio: „Penzije su stečeno pravo i vezane su za visinu uplate doprinosa, a mogle bi biti i pravno osporene pa bi tako mogao nastati dodatni trošak“. Za državu. Što nije u redu. Pošto je jedino u redu da dodatni trošak nastupi za penzionere.
P. S. Nije bitno što vam neće vratiti opljačkano.
I što je na desetine hiljada penzionera umrlo tokom te pljačke. Jer, Kosovo je naše. A radost vaša. Zbog nikad većih penzija.
Ali, opljačkani penzioneri naprosto imaju sreće. Nije im pomogao ni vođa, koji ih je opljačkao, ni Ustavni sud, koji ih je ignorisao. Pomoglo im je Kosovo. I moranje da se kosovski problem reši u što hitnijem roku. Pa je ukidanje zakona o smanjenju penzija jedna vrsta kompenzacije za donošenje zakona o smanjenju teritorije. Uz prateće ćutanje, praćeno tradicionalnom srpskom rečenicom. „Samo da ne bude gore“. Što je sasvim solidno rešenje prihvatljivo i za vlast i za penzionere. Koji će sada, kako reče vođa dok se obraćao naciji sa mosta preko Save i Kolubare, imati više nego pre smanjenja. Što je, uz penzionersku amneziju - više nego dovoljno. A za radost - više nego neophodno. Jer, ko će se sada sećati koliko su povećani porezi, doprinosi, akcize, participacije za lekove, cene osnovnih životnih namirnica, struje, komunalija, hemikalija i sličnog u proteklih četiri godine. A kad se tu doda još i junački vođin poklič: „Ne voli MMF penzionere više nego što ih volimo mi“- sve dobija i mitske razmere. Iako je pre par dana tvrdio da će ukidanjem zakona o smanjenju penzija, kako traži MMF, penzioneri dobiti manje penzije, sada, naprasno tvrdi da će istim takvim ukidanjem zakona imati više nego ikada ranije. I imaće. Ali ne para, nego amnezije. Zato je odluku doneo on lično, iako na takvu odluku nema nijedno ustavno i zakonsko pravo u, kako kaže, konsultaciji sa maketom premijerke. Koja i dalje, sa velikim uspehom, ne zna ni šta misli, ni šta priča, ni šta radi. Bitno je samo da sluša. Čime je u potpunosti ispunila očekivanja koja od nje imaju i vođa i građani. A i ona sama. Zato vas pozdravljam vašim tradicionalnim pozdravom: Radujte se siromasi - Kosovo će da vas spasi.