Parfemi za državu
Svojevremeno sam u vreme najveće euforije u čijem središtu je bio A. V. jednom dnevnom listu dao veliki intervju pod naslovom „Ne bih bio u Vučićevoj koži“. Dve godine kasnije vreme me nije demantovalo, već je surovo overilo sumnjičavost i tačnost mog skepticizma. Do te mere - da mi ni danas nije jasno zbog čega bi neko uopšte želeo da se nađe na njegovom mestu. Zašto bi seo na vreli žar njegove stolice? Šta tu ima lepog? Koji masni kolači? Stupidno bi bilo reći da mi nije jasna zakonomerna potreba opozicije i njenih lidera - da ga svrgnu sa vlasti, da ga pobede na izborima i zamene mesta sa njim. To i jeste jedno od najvažnijih ustrojstava svakog demokratskog procesa - u kojem se svaka politička opcija bori za vlast i poverenje građana. Ali nažalost, kada pokupim sve pinkle i stavim ih na sto, kada sagledam levo i desno i vidim gde smo i šta smo, kada trezveno i objektivno sagledam gde se kao država i narod nalazimo, kakvi su nam problemi, a kakve nade i perspektive, kada se zagledam u sutrašnji dan u kojem, sem diktata bahatih svetskih gazda i brige za budućnost naše dece i nacije - nema ni pravde, ni logike ni normalnosti, onda rizikujem da naprasno budem uknjižen u fanove A. V. kad kažem da mu stvarno nije lako...
Mogli bismo mi da drljamo još dugo. Da malo tabanamo ka evropskim integracijama, malo da u gabaritima tradicionalne panslovenske patetike koketiramo s Rusima, malo da namigujemo NATO-u, malo da zalivamo fatamorganu kako nas sedam miliona milijardi Kineza voli više nego svoje tetke i strine? Kako nas u restlovima petstogodišnje ljubavi Turci obožavaju više od najrođenijih? Da svakome od njih ponudimo pokoju koncesiju i pokoji kez, i da se nadamo da će svako da nam izgradi ponešto, pokoji kilometar pruge i autoputa, da će nam dati novac i kredite koje će nam u momentu dospeća otpisati, da će investirati u našu propalu ekonomiju, da će oživeti naše posrnule raspadnute privredne gigante? Sve bismo mi to mogli i da narednih decenija, možda i ceo jedan vek „cevčimo nad kućnim pragom nadneseni kao preporodila loza vinova“(D. Erić). Sve bismo mi to mogli - da maca nije došla na vratanca i da nam nije fitilja pod zadnjicom, da nema tamnog vilajeta pod nazivom Kosovo...
Nažalost, voz već ulazi u stanicu. Nema se više kud. Peščani sat curi. Gazdama i gospodarima sveta se žuri. Da najvećim trgovcima opijata i razbojnicima koji su nam porušili crkve i preorali groblja legalizuju i daju na tacni ni manje ni više nego državu... Njima državu, a nama šipak! Njima našu zemlju, naše njive, livade, šume i utrine... Visoke Dečane, Pećku patrijaršiju, Gračanicu... I to je to. Ima li pravde? Nema! Kroz vekove i kad su bili pobednici u ratovima, Srbi su u miru gubili. Šta da očekujemo sada? Da posle rata koji smo na Kosovu i Metohiji izgubili u ovom miru pobedimo? Ni pod razno. Može zajapureni i uporni A. V. svake nedelje da traži prijem kod gospođe Merkel, ona može samo da mu ponudi čuvenu nemačku štrudlu ili švarcvald tortu. Može i repete, ali već mu je rekla šta je imala: Kosovo se mora priznati. Ili kako to u oblandi blebeću briselske bele kragne - „mora se ostvariti napredak u dijalogu sa Prištinom“. I tačka...
A tek Ameri? Kakav je to američki plan koji je A. V. odbio i odbacio pre izvesnog vremena? Da li on zna - šta dobije po onoj stvari onaj ko se usudi da bilo šta odbije nadmenim kaubojima? Opet nažalost, ali deluje krajnje istinita i istovremeno očajnički tačna izjava koju je pre neki dan dao srpski predsednik: Da će nam Ameri i NATO jebati mater ako se usudimo da lovce pustimo na sever Kosova, a kamoli vojsku i policiju. Kakva rezolucija 1244? I to je to... Kad će nam plafon pasti na glavu?
Šta nas čeka - nije ni čudo što naši zvaničnici dobijaju proliv čim kroče nogom na Zapad. I mene je jednom poteralo u fri-šopu. I ja sam jednom morao da odjurim u nužnik - ali praznih ruku. Ako je to uopšte neka razlika. Ako je to uopšte važno. Šta oni nama uzimaju i otimaju - pa ništa. Šta je par parfema u odnosu na državu...
Šta da očekujemo? Da posle rata koji smo na Kosovu izgubili u ovom miru pobedimo?