Sve se svodi na ženske bradavice Dragana Jurišić
KONCERT JE BIO besplatan i okupio je oko sto hiljada posetilaca iz celog sveta. Na stotine autobusa ostavljalo je putnike ispred glavnog ulaza, a kroz veliku gvozdenu kapiju mogli su da uđu samo odabrani gosti sa propusnicama koje su čekala i sedišta pored improvizovane pozornice. Na njoj se nalazio legendarni orkestar Bečke filharmonije čije novogodišnje koncerte prati od 1959. godine preko televizijskih ekrana i publika iz 44 zemlje sveta (prvih 20 godina nije bilo televizijskih prenosa). Za ovu priliku pozvan je jedan od najvećih dirigenata današnjice Valerij Gergijev, koji stoji na čelu orkestra Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga (prošle godine gostovao i u Beogradu, u Sava centru, a u septembru otvorio Betovenov festival u Bonu sa orkestrom iz Sankt Peterburga). Treće veliko ime na ovom koncertu “Diva assoluta” (kako su je nazvale austrijske novine) je čuvena Ana Netrebko, koja je doduše otpevala samo tri arije, ali je to učinila potpuno nezaboravno, tako da se i na ogromnom odlično ozvučenom prostoru predivnog parka u kome su zastupljeni i francuski ali i engleski graditeljski uzori, osetio svaki njen dinamički treptaj i ogromni emotivni unutrašnji doživljaj. Pored najlepše arije iz Pučinijeve komične jednočinke „Đani Skiki“- „O mio babino caro“čule su se i dve koje takođe pripadaju primadonama na sceni - „Adrijani Lekuvrer“Frančeska Čilea i čuvena „Visi d’Arte“Pučinijeve Florije Toske koje je publika pozdravila ovacijama i povicima „bravo“koji su se čuli sa svih strana, zaboravljajući na stajanje i dug put ne samo do Beča nego i do jednog od ulaska u šenbrunski vrt.
Najlepše i najpopularnije numere smenjivale su se jedna za drugom: Rosinijeva Uvertira i finale za operu “Viljem Tel” (posle koje je i doista prestao da piše muzičko-scenska dela), tamni damari Verdijeve Uvertire za “Moć sudbine”, potresni veristički vapaji Leonkavala puni sete i uzdaha Simfonijskog interludijuma za “Kavaleriju rustikana”, trijumfalne note marša iz “Aide”(sa specijalnim “Aida trubama” koje je Verdi konstruisao - svojevrsnom pandanu Vagnerovim “Nibeluškim tubama“)... Potom beskrajno tužna muzika Intermeca iz Pučinijeve opere „Manon Lesko“, koja nagoveštava ne samo odlazak u nepoznato naslovne junakinje nego i njen odlazak iz života. Na koncertima na kojima diriguje maestro Gergijev obavezno su zastupljena i dela ruskih autora, što je za svaku pohvalu, jer time upoznaje publiku širom sveta sa ogromnom ruskom muzičkom baštinom. Ovoga puta, opredelio se za dve najpopularnije baletske numere: “Napolitansku igru“iz “Labudovog jezera” Petra Čajkovskog i stav “Kapuleti i Monteki” iz “Romea i Julije” Sergeja Prokofjeva. Treba odati komplimente i tonskoj ekipi izvrsnih majstora koji su se pobrinuli da se čuju svi instrumenti - čak i klavir (koji je bio samo prateći instrument) i harfa (koja ima značajnu ulogu u predstavljanju najslavnijeg ljubavnog para iz Verone).
Na kraju u čast domaćinu i najvećim majstorima valcera u svetskoj muzičkoj istoriji Johanu Štrausu (ocu i sinu) izveden je potpuri najlepših odlomaka iz njihovog nezaboravnog stvaralaštva.