Osvajanje Amerike
Na jednom putovanju u SAD 1965, sa svojim studentima glume bio sam na dva Strasbergova časa. Sa mnom su bili Petar Kralj, Neda Spasojević, Jelisaveta Sablić, Zdravka Krstulović, Zafir Hadžimanov i Slobodan Đurić. Sa časa smo otišli kao popi...i jer je to
STANISLAVSKI JE 1923/24 išao na turneju po SAD. Upitan za repertoar, objasnio je da “Amerika želi da vidi ono što Evropa već zna”, misleći da je Evropi to već pokazao na turneji 1905. I za Evropu je tada to bila novina. Evropski reditelji već su radili na svoj način, no bez terminologije i teorija Stanislavskog. Svaki reditelj je imao svoj sistem, metod rada, ali Stanislavski je razmišljao pre svega o glumcu, dok su drugi razmišljali o pozorištu. Zato je on pedagoški važan. Glumac je u središtu njegovog interesovanja. On je predavao glumu, dok su ostali bili reditelji.
Članovi MHAT-a, Ričard Boleslavski i Marija Uspenska, ostali su u Americi posle turneje i prenosili sistem Stanislavskog, zapravo, jednu njegovu verziju. Kao što se dešava sa istinskim umetnicima a Konstantin Sergejevič Stanislavski je bio istinski umetnik - oni se neprekidno menjaju. Te mene mnogi nisu pratili pa su ostali na onom nivou na kojem je on bio 1910. ili 1920. Nekoliko godina pred smrt, 1930, on je izmislio potpuno suprotan sistem: metod fizičkih radnji. Ali, nemoguće je objasniti glupim Amerikancima, jer je prevod sistema u Americi poznat kao metod Stanislavskog ili metod gluma (method acting), a ne treba ga zvati metodom. To je sistem. Posle se tek pojavio metod fizičkih radnji Stanislavskoga. On ga je definitivno oformio i zavr- šio tek pred smrt 1938. Njegov uticaj je trajan jer se jedini bavio savremenom glumom.
Dakle, Boleslavski i Uspenska su u Americi pronosili sistem, ali po meni nisu imali uticaj koji je posle imao Li Strasberg (1901-1982).
GROUP THEATRE
Ovde napuštamo Ruse i dolazimo do američke varijante prihvatanja Stanislavskog. Grupno pozorište (Group Theatre) osnovali su Harold Klerman, Šeril Kroford i Li Strasberg 1931. u Njujorku.
Na jednom putovanju u SAD 1965. sa svojim studentima glume bio sam na dva Strasbergova časa. Sa mnom su bili Petar Kralj, Neda Spasojević, Jelisaveta Sablić, Zdravka Krstulović, Zafir Hadžimanov i Slobodan Đurić. Sa časa smo otišli kao popi...i jer je to bio idiotluk. On radi sa glumcima koji mu plate da dođu kod njega na ekspertizu. Igraju scenu desetak minuta i on onda pred mikrofonom počinje da im govori, a oni stoje kao dva krivca i potvrđuju, gledaju se, nešto pitaju, on im daje dijagnoze, a dijagnoze su: tu nema radnje, niste to osetili, nema vere u vama... opšte fraze koje glumca ne stimulišu ni na šta. Verovatno to bolje ide ako ti kaže tiho, ali kad ti za (tada pozamašnih) pet ili deset dolara održi govoranciju od 30 minuta, pa dođe drugi par, pa treći, a mi sve to gledamo... Poludeli smo, ne zbog toga kako oni igraju - to su sve profesionalni glumci koji dođu da nešto saznaju, da vide kako da se dalje usmere - već zato što im on prepričava Stanislavskog, i to uglavnom, po mom osećanju tada, prepričava ga loše bez stvarnog stimulansa tim glumcima. Moja rezerva prema Strasbergu je zato jako velika. Bio sam svedok, i to je na mene delovalo vrlo besmisleno.
Na jednom seminaru za pozorišne ljude 1968. u Salcburgu sreo sam g. Harolda Klermana. Izuzetan čovek. Bio je reditelj ali i poznati kritičar, nemilosrdan i tačan, vrlo važna ličnost u američkom pozorištu tada.
Kada smo se upoznali, delikatno me je pitao kakvi su mi utisci o Strasbergu. Ja mu kažem: “To je najzastareliji Stanislavski koji postoji, dogmatičniji i od kasnijih sovjetskih interpretacija, a sve u svemu, utisak ogromne gluposti.” On počne da se cereka jer je tad bio u svađi sa Strasbergom, što ja nisam znao.
Tačno je, iz njegove škole su ipak izašla neka velika glumačka imena: Dastin Hofman, Montgomeri Klift, Džejms Din, Džejn Fonda, Pol Njuman, Al Paćino, Robert de Niro, ali krava muzara mu je najviše bila Merilin Monro, sa svim svojim trzajima kako da bude stvarna glumica. Ona jeste bila glumica, iako smo je svi ismevali u to vreme, ali posle smrti se videlo koliko je pristojna glumica. Malo je drukčije pogledajte - u “Autobuskoj stanici” je izvrsna.
STELA ADLER
Stela Adler (1901-1992) je učila kod Boleslavskog i Uspenske. Bila je član Grupnog teatra. Sa svojim budućim suprugom Haroldom Klermanom otišla je u Pariz 1934, gde je pet nedelja radila intenzivno sa Stanislavskim. On joj je preneo svoje revidirane teorije, s akcentom na to da glumac treba da stvara po mašti, a ne po memoriji. Kada se vratila u Njujork, otcepila se od Starberga (razume se, svi su se otcepili). “Oslanjanje na emocije koje sam proživela je bolesno i šizofreno. Ako je to gluma, onda ja to ne želim da radim”, rekla je. Kod nje su učili Brando, De Niro, Kajtel, Del Toro, Rafalo, Hajekova, Biti... Svaki od tih pedagoga je fabrikovao mnogo glumaca, negde ćete naći da su jedni isti išli i kod Stele i kod Lija i kod Majznera. Tražili su da od svakog uzmu ponešto. Američki način je da saznate što više iz što različitijih izvora. Kod Stele je osnova bila da se radi kroz maštu.
“Stela Adler je bila mnogo više od nastavnika glume. Ona je u nas ugrađivala najvažniju vrstu informacije – kako da otkrijemo prirodu našeg sopstvenog emotivnog mehanizma i prepoznamo ga kod drugih. Nikada se nije prepuštala vulgarnim eksploatacijama kao neki drugi dobro poznati metodi glume koje sam prošao. Njen doprinos pozorišnoj kulturi ostao je uglavnom nepoznat, neprepoznat i neuvažen”, napisao je Marlon Brando.
Pošto ih je sve obišao, taj čarobnjak Brando je dao svoje mišljenje, mišljenje čoveka od zanata, a ne nekog novinara koji ga plasira jer je plaćen, jer je trend. Fascinantna je moć neznanja.
SANFORD MAJZNER
Jevrejin iz Mađarske Sanford Majzner (1905-1997) nije svetski poznat, ali je veoma važan za ovu priču. Kada se Grupni teatar rasturio, Majzner je 1940. osnovao svoju “Komšijsku radionicu” (Neighbourhood Playhouse) u Njujorku. Srećom, išao sam i na njegove časove i tu sam odahnuo. Pored ovog mrtvaca i fosila Strasberga ja sam video pravog čoveka koji sa glumcima radi, provocira ih, u neposrednom je kontaktu. Nisu bili na psihodeličnoj analizi, već su bili mladi glumci koje je učio. Za mene je on izuzetno važna ličnost. Predavao je sve do svoje 91. godine, kada je umro (1997) jer ga je udario tramvaj.
On je potpuno napustio emotivno pamćenje (affective memory), jednu od glavnih karakteristika metod glume, i stvorio je sopstvenu, Majznerovu tehniku. Definicija emotivnog pamćenja je sledeća: ja sam doživeo smrt majke i oca, pa sam negde u svojoj podsvesti to negde zapamtio, a onda mi to posluži da bih u nekoj ulozi ja mogao da plačem. To je ono što je Li Strasberg uzimao od Stanislavskog i na tome insistirao i gazio.
Koliko to pije vodu? Malo. Nemate emocije za robijaše, za ubice, a dolazi se brzo do šablona. Emocija je nešto što je živo i gotovo da ne sme biti definisano. Jedan glumac će reagovati na jednu stvar, drugi na drugu. I Stanislavski se mučio oko toga, iako je to deo njegovog sistema, pa je prešao na metod fizičkih radnji da pomoću pokreta izazove emociju, a ne sećanjem na nešto tamo. Razume se, sećanje je važno, ali toliko se vezati samo na to je tragično. To je slaba tačka sistema koju i Stanislavski koristi, ali sumnja, dok Strasberg to nesumnjivo radi.
Stela Adler je iz toga otišla, a Majzner je otišao korak dalje od svih. Kod njega je i emotivno pamćenje radnja koja se u trenutku vrši. Njegovi đaci bili su Sandra Bulok, Dejvid Duhovni, Mišel Fajfer, Tom Kruz, Alek Boldvin, Stiv Mekvin, Gregori Pek, Grejs Keli, Sidni Polak...
ACTORS STUDIO
Glumački atelje (Actors Studio) osnovali su 1947. Elija Kazan i Robert Luis, bivši glumci Grupnog teatra. Majzner je bio među prvim predavačima. Kada se Kazan 1951. preselio u Holivud da se fokusi-
Kada vam je tema uticaj ruskih teoretičara glume na američke dramske škole i načini na koji su Konstantin Stanislavski, Mihail Čehov i ostali doprineli formiranju pedagoških programa u školama Lija Strasberga, Stele Adler i Sanforda Majznera - a koje su iznedrile creme de la creme američke glume (Paćina, De Nira, Kajtela, Istvuda, Hofmana, Njumana, Branda, Del Tora) boljeg sagovornika od Predraga Bajčetića nije bilo. Pozorišni, filmski i TV reditelj, koji je preminuo 30. maja u 85. godini, predavao je glumu na FDU od 1956. do 2001.
ra na rediteljsku karijeru, Strasberg je postao umetnički direktor. Iz studija su izašla brojna slavna imena, ali Strasbergovo insistiranje na tome da ih je on podučavao i jedini bio zaslužan za njihovu veštinu veoma je uznemiravala Majznera. Ta netrpeljivost između učitelja i bivšeg učenika trajala je sve do Strasbergove smrti.
MIHAIL ČEHOV
Antonov bratanac Mihail Čehov (18911955) bio je član prve postavke MHAT-a, zajedno sa Stanislavskim. Bio je jedini ruski glumac koga su svi tada nazivali genijalnim. Emigrirao je prvo u Nemačku, gde je snimao filmove sa Rajnhartom, a onda se preselio u SAD. Stanislavski je rekao da je on bio njegov najbriljantniji učenik. Jul Briner je pisao o njemu, a posećivala ga je i Merilin Monro. Učenici su mu i Entoni Kvin, Elija Kazan, Klint Istvud...
Njegov uticaj danas na pozorište je jednak uticaju Stanislavskog. Postoje razne grupe koje rade po njegovom metodu. On, međutim, nije povlađivao Stanislavskom nego je imao svoj sistem mišljenja. Uveo je svoj termin - psihološki gest; jedan pokret, gest koji glumac usvoji, od koga kreće uloga.
Od svih njih Čehov je otišao najdalje u teozofiju, bio je najmetafizičkiji. Duhovno je jako uticao na te sa kojima je radio, jer su imali neki prenos “preko”. Uticao je i Stanislavski koliko je mogao od svoje teorije koja je imala obramicu na život u socijalizmu.
SEKS NE PRILIČI DIKTATORIMA
Prva žena Mihaila Čehova bila je Olga (1897-1980), jedna od najzanimljivijih ličnosti koje sam susreo u svojim čitanjima. Bila je glumica, udata za Mihaila dok je on bio mlad i perspektivan glumac. Skupa su emigrirali u Nemačku. Kada je on otišao u SAD pred Drugi svetski rat, ne prati ga dalje, razvode se. U Nemačkoj je dočekala nacizam i Hitlera. Postala je dama, igrala je u filmovima, zna se koliko je Gebels voleo glumce, kulturu i sve ostalo. Bio je vrlo tankoćutan i na pozorište i na film. Olga je za vreme rata bila na prijemima kod Hitlera, s Gebelsom i celom nacističkom vrhuškom. Kada su Rusi došli, posle završetka rata, odmah su je našli i deportovali u Moskvu. Tamo je smeštena u luksuzan stan, živela je u njemu dugo, ni dlaka s glave joj nije falila. To znači da je bila ruski špijun. Šta vi mislite? Da je imala bogate ljubavnike, bila zanosna žena? Ih, tolike zanosne žene su ubili. Seks ne priliči diktatorima. Diktator mora biti sam. Čim ima ženu, ona pokazuje ko je on u stvari. Staljin je svoju ubio na vreme, Hitler se oženio kad je trebalo da izvrše zajedničko samoubistvo. Milošević je imao Miru, pa kako da bude diktator pored nje? Ne može se biti diktator uz ženu jer žena je slika toga ko je on u stvari. One su gore od njih, veštice, manipulatorke, a on slabić i papučić. Žena ga odmah demantuje.