Kada nebitni umisle da su bitni
Decenijama unazad ste novinar čiji rad se prepoznaje uglavnom u sredini u kojoj živite, doduše, ni tu se ne prepoznaje kao nešto što je istinski društveno korisno, a vi se sve to vreme trudite da dokažete da je vaš doprinos toliko veliki da od njega bukvalno zavisi država. No, nepremostiv problem koji se pred vas stavlja je činjenica da niko osim vas taj vaš "doprinos" ne vidi. Sredina vas ne prihvata, a vaše ambicije su toliko visoke da one ne prevazilaze samo lokal već i čitavu državu.
Da biste dokazali da ste bitni, počinjete da stupate u kontakt sa osobama koje su u sličnoj muci kao vi. Neke su iz sveta politike, neke sa odavno isteklim rokom trajanja, ali i dalje smatraju da su bitne. Vi počnete da umišljate kako su to strašno važne persone, koje zapravo rukovode državom, ali iz senke, a i te osobe, živeći u sopstvenoj laži da su mnogo značajne, to vaše ubeđenje dodatno pojačavaju pričama šta su sve radili, sa kim se sretali i da se ni danas bez njih ne može. S obzirom na to da svi zajedno tako okupljeni imate izuzetno visoke prohteve, želju da se vaš glas čuje, da svi oko vas znaju da ste važni i nezamenjivi, počinjete da verujete u sopstvene laži i da se upetljavate u probleme kao pile u kučine. Umislite čak i da vodite opoziciju. Razočarani što vas vlast nije prihvatila na najbolji način, onako kako ste vi umislili da je jedino moguće, sebi zadajete svetu misiju da sa istomišljenicima krenete u donkihotovski obračun sa vlastodršcima koji ništa ne znaju, jer vas nisu ozbiljno shvatili, te da ste vi jedini spas. E, tada nastaje belaj, jer da biste privukli pažnju počinjete sa izmišljenim pričama, a završite sa sve izmišljenom otmicom, jer ti koji su vas ubedili da to učinite imaju lični poriv protiv vlasti.
Čini mi se da vam je ova priča poznata, zar ne?
Najgora opasnost za društvo je kada se u njemu nataloži mnogo umišljenih veličina. Sećam se pojedinih tzv. menadžera, koji su bili u SNS i smatrali da su samo oni sposobni da vode pojedine institucije. Imali smo i jednog člana, bivšeg pripadnika vojske, koji je mogao sve da bude - od gradonačelnika, šefa službi, ministra, predsednika države, suda, astronauta, šta god. I bio je, bar po njegovom mišljenju, nezamenjiv. Svi oni, nezadovoljni jer sulude ambicije nisu ostvarili, danas su arhineprijatelji i protivnici SNS i samog Vučića. Odreda su danas najagilnija opozicija i odreda su se na razne načine pronašli u saradnji, izmišljajući najgore laži o Vučiću. Svi odreda sarađuju sa Zoranom Zaevim u Makedoniji, neki su mu čak i savetnici i direktori državnih institucija, i svi odreda najviše danas hrle ka partiji Vuka Jeremića, koja lagano postaje pravi kontejner za reciklirane kadrove i otpatke SNS. Jedino mi nije jasno, s obzirom na to da danas takve gadosti o Vučiću iznose, posebno one vezane za njegovu porodicu, zašto su onda sve to vreme bili u SNS i zašto su podržavali Vučića, i to uvlačeći mu se na najprimitivniji način u zadnjicu, kada su već imali takva "epohalna" saznanja. Obično članstvo, oni istinski čestiti ljudi, pa i mi koji ga tolike godine poznajemo, od takvih opskurnih likova nismo mogli ni da privirimo kod njega, jer se od njihovog laktanja i dokazivanja da su Vučiću najodaniji nije moglo živeti. Pljuvačinom i salvom uvreda krenuli su kada im je onemogućio pokušaje da pljačkaju javna preduzeća i kada je zaustavio pokušaje njihovih poslovnih kombinacija. Zato su danas spremni da izmišljaju Vučiću kako kidnapuje novinare, ubija političke protivnike i da je diktator. Da, to su oni koji su čitav život živeli na prevari i reketu, umišljeni da su nove mesije u politici, a koji suštinski vlast shvataju kao plen, što su i pokazali kada su se nekog njenog malog dela domogli. Takve kada neka strana agentura stavi pod svoje, spremni su na sve. Zaista, ima li šta gore nego kada nebitni umisle da su bitni?
Najgora opasnost je kada se u društvu nataloži mnogo umišljenih veličina