Od nogometnog prvenstva do...
Posle svakog festivala pamtim slike koje ostaju, a to je ove godine svakako moje poznanstvo sa Milenom Dravić, kaže Gordana Ristović
SUSRETLJIVU I BESKOMPROMISNU čelnicu Pulskog festivala Gordanu Ristović širom regiona prate reči hvale; od ukazivanja na njenu izvanrednu sposobnost preko takta u komunikaciji i odnosa koji ima prema filmu do ličnih osobenosti.
Govoreći za “Blic” o upravo završenom, jubilarnom 65. filmskom festivalu u Puli (14-22. 07), između ostalog, kaže: ”Bio je to vrlo dinamičan i zahtjevan festival koji je doista pokazao svoju snagu i veličinu sazdanu kroz svih 65 godina postojanja, a koje smo nastojali obilježiti na najbolji mogući način. Osim toga, ugostili smo tijekom festivala u Areni nogometno prvenstvo, te imali svečanu premijeru ’Mama mije’, što je organizacijski stvari učinilo složenijim. Bilo je tu puno gostiju, novih profesionalnih programa, preko 220 projekcija, okruglih stolova, izložbi, glazbenih večeri, gastro-doživljaja, a i ne zaboravimo, borba za Zlatnu arenu bila je nemilosrdna. No, festival je jedna čarobna priča gdje filmovi i publika u Puli dišu zajedno već desetljećima, pa smo tako 22. 07. završili festival na najbolji mogući način animiranim dječijim filmom i prepunom arenom djece, što je neponovljiv doživljaj, ali i odgajanje budućih korisnika.”
Upitana šta je za nju lično obeležilo festival, veli: “Nekako u svakom festivalu pokušavam naći i pamtiti slike koje ostaju, a to je ove godine svakako moje poznanstvo sa gospođom Milenom Dravić, koja je velika glumica i žena, skromna i veličanstvena, gotovo nestvarna, a pljesak koji je dobila u Areni govori više od riječi. Pamtiti ću munje kroz ‘prozore’ arene i strah da li ćemo izdržati bez pljuska do kraja filma dok prepuna arena pjeva ’Fernando’ sa Šer u filmu ’Mama mija’. Goran Karan na otvaranju prvi put pjeva svečanu istarsku pjesmu vrlo emocionalno i osobno. Uvijek mi ostanu upamćena lica glumaca, redatelja i ostalih suradnika na filmu dok se gledaju na filmskom platnu, to neko njihovo iščekivanje. Prekrasna Ena Begović u isječku filma ‘Pad Italije’ dok Alfi Kabiljo prima nagradu... još je sve svježe, a i jako je puno toga bilo... ali rekla bi Gabi Novak... pamtim samo sretne dane.”
Pričajući o prikazanim filmovima, napominje: “Priznajem da sam neke od filmova pogledala na Beogradskom festu (’Comic Sans’, ’Žaba’ i ’Egzorcist’) dok je vani padao snijeg i da su već samim time ostavili neki drugi utisak, neku vezanost. Ne volim se vezivati uz filmove i imati neke svoje favorite, baš kao što ne volim gledati filmove prije Arene. Ostavljam da me ponesu i iznenade baš kao i svakog drugog u publici. Kad žiri odabere nagrađene, uvijek ima manje ili više nezadovoljnih, ali različite su plodonosne godine festivala, a time i težina nagrada. O tome Jurica Pavičić lijepo piše u svom tekstu ovogodišnjeg Vremeplova, koji smo objavili u čast festivalske obljetnice. Osim nagrade žirija, postoje i nagrade publike koje su često sasvim različite, tako da svaki film nađe svoj put. Ove godine najviše nagrada dobili su filmovi ‘Mali’ i ‘Žaba’, koji su svakako snažna filmska i glumačka ostvarenja, ali ne zaboravimo i mladu Saru Hribar, koja je donijela novu svježinu svojim niskobudžetnim filmom. Natjecalo se deset hrvatskih filmova i sedam filmova manjinske koprodukcije, tako da je odabir bio više nego zahtijevan, i to u svim kategorijama. Žiri se sastojao od raznih profila filmskih stručnjaka i sigurna sam da je njihov odabir temeljen na stručnosti, pa samim time i mjerodavan”.