Imam samo pretpostavke o tome kako rade moj um i moja mašta
U Galeriji RTS otvorena je izložba višemedijskog umetnika Vladana Radovanovića (85), “najneobičnija izložba koja je tu priređena”, kako ju je opisao Đorđe Kadijević. Reč je o postavci “Vokovizuel SP” jednog od najobrazovanijih umetnika našeg doba.
“RADOVANOVIĆ DECENIJAMA STVARA na području muzike, slikarstva, književnosti, novih medija i višemedijske sinteze. Nezavisno od avangardnih zbivanja u svetu, istraživao je u sličnim smerovima: zapisi snova, vokovizuel i projektizam, pa taktilna umetnost, polimedij i radovi s telom, muzika za traku, elektronska muzika, kompjuterska muzika i kompjuterska grafika. Neobičnost njegovog stvaralaštva danas je složen problem za istraživače i tumače umetnosti. On je postavio i produbio brojne fenomene neoavangarde koji su teoretičari i kritičari odredili mnogo godina kasnije. Njegovom pionirskom radu pripada i istraživanje oblasti koje je sam umetnik 1954. prvo imenovao u reč-lik-zvuk a sedamdesetih definisao kao vokovizuel. Na tom polju postigao je najoriginalnije tvorevine, jedinstvene ne samo kod nas, već i u svetu i predstavio apsolutne presedane u savremenoj umetnosti”, istakla je Ana-Marija Simonović ispred Galerije RTS.
Na ovoj zaista nesvakidašnjoj višemedijskoj izložbi nalaze se vokovizuelni eksponati koji “uz verbalno-glasovno i vizuelno sa obaveznim značenjem (mogu) uključiti i taktilno i kinetičko organizovano u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom prostoru”, kako je to u pratećem deplijanu objasnio Vladan Radovanović, koji je, inače, inaugurisao naziv i teorijsku postavku cele te oblasti.
Reči na lopti ili trodimenzionalno presavijanom kartonu, predstave čovekove anatomije u vidu providnih nanizanih stranica sa veoma duhovitim opisima, vokovizuelni omaži Magritu, Kleu, El Lisickom, Daliju, Ešeru, Čerukinu, iscrtani poliedri i slike koje se okreću (poput točka sreće) samo su neki od eksponata koji zadivljuju i “zarobljavaju” um. U razgovoru sa gospodinom Radovanovićem pokušali smo nemoguće: da odgonetnemo šta je ono što se nalazi iza svega toga...
Kada se u vama javila prvi put ljubav prema umetnosti? Da li se sećate tog trenutka?
- Mislim da se u praskozorju svesnosti još ne može govoriti ni o svesti o umetnosti niti o svesti o ljubavi. Ipak, znam da sam imao dve godine kada sam voleo da slušam majku kako svira Šopenov valcer br. 14 i Bramsov valcer u As-duru. Naravno, tek kasnije sam saznao koje je to kompozicije moja majka svirala. U domenu vizuelnog približno u isto vreme dopadao mi se oblik kapi. Njega sam pronalazio u blatobranima automobila, na čelu lokomotive, na zvezdastom motoru aviona. Na osnovu tadašnjih crteža moji roditelji su pretpostavljali da ja na taj način iskazujem sklonost prema mašinstvu.
Šta je umetnost u međuvremenu postala za vas? Da li se i kako menjao vaš odnos i šta vam ona danas predstavlja?
- Bilo je više promena u pogledu toga šta je umetnost bila za mene u određenim trenucima. Čini se da sam negde posle svoje dvadesete godine zasnovao mišljenje o tome šta jeste umetnost i uglavnom ga zadržao do danas. Svi mi koji shvatamo i osećamo šta je ona imamo pravo i da pokušamo da je definišemo. To sam i ja učinio. Međutim, moja potpuna definicija umetnosti suviše je složena za širu čitalačku publiku i zahtevala bi prethodna objašnjenja nekih pojmova.
Stvarate u toliko različitih formi. Kako ih birate? Da li prvo dođe ideja, pa na osnovu nje odlučite da li će da završi kao slika, konstrukcija, kompozicija... ili obratno?
- Ne biram ja te forme, one biraju mene. Nemam uvid u njihov početni impuls jer se on dešava iza zastora. Ali ono što prvo opažam jesu početne predstave budućih dela koje se uvek javljaju u već određenom unutarčulnom “mediju”, dakle kao zvučne, vizuelne i verbalnosemantičke. I u medijskom određenju u kojem su se javile one nastavljaju da se razvijaju. Naravno, nije sve stvaranje u tome da ja dalje samo osluškujem, osmatram ili iščitavam njihove nastavke. Nezanemarljiv udeo imaju i voljne aktivnosti. Često se ističe da ste stvarali (i stvarate) ispred vremena i da u vašim radovima nema preteča, da su pojmovi i definicije došli tek kasnije. Da li ipak imate nekog umetnika koji vam je (bio) uzor?
- Postoje mnogi umetnici čiju umetnost volim i uvažavam, ali samo su dvojica kratko uticala na mene, no njihov uticaj nije ostao. U poeziji je krajem pedesetih to bio neosimbolista Pol Valeri, a u muzici na mene je 1954-1955. godine uticao Igor Stravinski iz svoje neoklasične faze. Nešto sasvim drugo su koincidencije. Dešavalo mi se da nekoliko puta naknadno otkrijem kako je izvestan umetnik u približno isto vreme ostvarivao dela manje ili više srodna mojima.
Koje teme vas privlače? Kako radi vaš um, vaša mašta, kakav je vaš pogled na svet? Može li se to uopšte opisati rečima razumljivim običnim smrtnicima?
- Iz izložbe je očito da me u okviru vokovizuela privlači širok opseg tema. Teme su: iskustva pojedinačnog postojanja – rađanje, otkrivanje čula, strah, ljubav, bolest, snevanje, smrt; iskustva življenja u svetu sa srodnim i nesrodnim stvorenjima – porodica, prijateljstvo, sukob, rat, strah od insekata; iskustva sa postojećim duhovnim vrednostima: odnos prema slikarstvu i prema književnosti; okrenutost prema nesaznatljivom: vremenu, večnosti, kosmosu, beskraju, Bogu. Imam samo pretpostavke o tome kako rade moj um i moja mašta, ali ne mislim da je to vredno pažnje.
Kako vidite današnju umetnost?
- Ima nekoliko slučajeva u kojima se ona ne pokazuje u primernom vidu. Prvo, negde gde se kaže da ima umetnosti - ne vidi se da je posredi umetnost, već da je nešto različito od nje. Drugo, negde gde je mesto da se pokaže umetnost - pokazuju se uslovi u kojima bi ona trebalo da postoji i da se prima, dakle prikazuje se metaumetnost. Treće, negde se neumetnost pokazuje u prostoru upriličenom za umetnost, pa se zbog toga ipak tretira kao umetnost. Na sreću, još uvek ima mesta gde i umetnost može da se vidi.
Kako uspevate da vaša vokovizuelna umetnost bude beskonačna i “neaktuelna” u smislu politizacije, u smislu sadašnjeg vremena i prostora, oslobođena od svega, čak i od pitanja smisla i besmisla i od emocija, a opet umetnost koja posmatrača uvlači u sebe čineći ga “zamišljenim, a ne samo zadovoljnim” (da citiramo g. Kadijevića)?
- Nikada neću saznati da li uspevam da moja umetnost bude beskonačna. Ali priznajem da težim tome da ona bude aktuelna u svem predstojećem vremenu postojanja ovakvog ljudskog bića. Ne zalažem se za politizaciju umetnosti i ako je moj vokovizuel zbog toga “neaktuelan” – neka to bude. Ipak, vokovizuel nije lišen angažovanosti, ona je tema više radova. Među njima su Mena, Dva ostrva, Crveno, Jasenovac, Ruždiju, Ruke i drugi. Međutim, ne mogu da se saglasim s vama da je moja vokovizuelna umetnost oslobođena “i od emocija”! Tu nailazimo na problem Janusa sa dva lica: stvaraoca i primaoca. Ja, kao stvaralac, ujedno sam i svoj prvi primalac. Kao takav, znam dobro da je svako moje umetničko delo - i kada ga stvaram i kada ga primam – vezano za emocije, inače ga uopšte ne bih predlagao kao umetnost. Drugim primaocima nemam prava da pripisujem niti da ih moja dela “uvlače u sebe” (lepo je ako je tako!) niti da ih čine “zamišljenim, a ne samo zadovoljnim” (lepo je ako je tako!).
Nikada neću saznati da li uspevam da moja umetnost bude beskonačna. Ali priznajem da težim tome da ona bude aktuelna u svem predstojećem vremenu postojanja ovakvog ljudskog bića