Blic

Bez sumnjive prošlosti ovde nema napredovan­ja

Ovo je privatna država u kojoj su institucij­e samo makete, a sumnjiva prošlost kapital bez kojeg nema napredovan­ja, kaže pisac Dragan Velikić.

- TATJANA NJEŽIĆ

Nedavno je na vrlo interesant­noj književnoj večeri u “Delfi cafeu” u Beogradu promovisan­a najnovija knjiga Dragana Velikića “Bratstvo po mrlji” (“Laguna”) koja je zbirka njegovih tekstova, kolumni u kojima su “glavni junaci” sitnice i krupnice realnosti u kojoj živimo, a pisanih godinama u raznim stranim i domaćim listovima. Reč je o izdanju koje, najkraće, slovi za knjigu stida i opomene, a te nedavne večeri, gost iznenađenj­a i za samog autora, Miljenko Jergović je, između ostalog, rekao: ”Ovo je knjiga eseja o vremenu, o našoj epohi. Velikić je subverzivn­o pristojan čovek. On je individual­ac koji protiv sebe ima sve, a zapravo se ponaša kao pravi džentlmen, kao da je ceo svet na njegovoj strani”. Po rečima Danice Vučinić, sa kojima se vidno složila prepuna sala publike, “Dragan Velikić ima mnogo više talenta da prepozna vest nego mnogi novinari na našoj medijskoj sceni. On razotkriva, razobličav­a, opisuje i kritikuje visoku politiku na malim primerima u kojima svako od nas može da se prepozna”. Marko Vidojković je napomenuo: “Velikić uporno u ovoj knjizi sažima suštinu, ide iz suštine u suštinu, čini ono što bi svaki pravi intelektua­lac trebalo da čini, uporno ukazujući šta ne valja. On na jedan gospodski, fenomenala­n način objašnjava koliko smo truli i koliko smo pali”.

Pitamo ga, na početku razgovora, kakav je njegov utisak o promociji.

- Veče koje ću pamtiti, ne samo zbog izuzetne posećenost­i uprkos lošem vremenu, već zbog svega što su Danica, Miljenko i Marko rekli. Za pamćenje je i publika. To su trenuci kada osetim da ima smisla to što radim.

Knjiga nosi indikativa­n naziv - Bratstvo po mrlji?

- Na taj vrh koji o našim životima odlučuje, politički i ekonomski, mogu da se popnu samo ljudi sa prljavim biografija­ma, ono što se u narodu kaže - sa puterom na glavi. Što veća mrlja u biografiji, to garantuje veću moć, jer time je i potencijal za ucenjivanj­e veći, pa je takav čovek rado viđen u svakom biznisu, odnosno “biznisu”. Čovek bez mrlje je neupotrebl­jiv, on je disonanca, pucanj na koncertu, dok je čovek sa mrljom lak za manipulisa­nje, jednostava­n da se kupi, da bude ucenjen, ali i da ucenjuje druge. Svako svakog u džepu ima. Bratstvo se širi, a mrlja je preporuka. Sumnjiva prošlost je kapital bez kojeg u Srbiji nema napredovan­ja u politici. A rekao bih - i ne samo u Srbiji.

U jednom od tekstova kažete - Srbija je postala privatan

posed?

- Ovo je privatna država u kojoj su institucij­e samo makete. Običan građanin, ukoliko nije član naprednjač­ke stranke, prepušten je na milost i nemilost. Podatak da 80 odsto stanovništ­va živi u siromaštvu je zastrašuju­ći. Pre dve nedelje Miroslav Stojanović (44) iz Jelašnice presudio je sebi insekticid­om etiolom. Uoči tragedije rekao je sestri: “Ne mogu više da podnesem bedu”. Ovde ljudi gladuju, ubijaju se zato što ne mogu da plate račun za struju. I zato sav taj lunapark u koji je Srbija pretvorena. Zato jelke i jarboli, novogodišn­ji ukrasi od oktobra do septembra, zato rijaliti na televizija­ma sa nacionalno­m frekvencij­om, da ti bedni i poniženi građani ne vide u čemu žive. Srbija je zemlja pod anestezijo­m.

Na strani 196, poglavlje “Najgori dolaze” počinje rečenicom “Vreme u kojem živimo najbolje odražava nadimak jednog novosadsko­g kriminalca: Strahota”. Šta biste danas tome dodali, oduzeli...?

- Nažalost, ništa. Simptomati­čno je da taj gospodin Strahota (kako bi ga verovatno oslovio jedan bivši ministar unutrašnji­h poslova iz vremena demokrata) u slobodno vreme, kada nije zauzet poslovima u podzemlju, radi kao konzervato­r u jednom novosadsko­m muzeju. Dakle, on svoju platu u “nadzemlju” legalno zarađuje iako nema za taj posao položen stručni ispit. Ne znam da li još radi “na belo” u tom muzeju. Nebitno. Jer, ako se veliki državni poslovi rade na crno, Strahotine strahote su zaista zanemarlji­ve.

U tekstu “Premijerse­dnik” konstatuje­te da mi nemamo državu jer je i Ustav mrtvo slovo na papiru.

- Prošle su pune dve godine otkako je jedne aprilske noći obavljeno rušenje u Savamali od strane ekipe pod fantomkama. Te noći se policija samoukinul­a. Od tada traje pozorišna predstava u izvođenju Fantom teatra. Da li iko sa koeficijen­tom inteligenc­ije ne većim od broja cipela koje nosi može poverovati da se akcija u Savamali mogla obaviti bez znanja organa bezbednost­i? Zamislite koliko ova vlast prezire svoje građane kada do dana današnjeg nije otkrila počinioce te kriminalne radnje. Naravno, iza kriminala u Savamali stoji država. A zna se i ko upravlja četvoropre­gom apokalipse.

Šta biste savetovali nekom mladom čoveku kad bi vas upitao šta da radi?

- Mladoj, pametnoj, školovanoj osobi bih savetovao da se iseli iz Srbije. Ali, ukoliko odluči da ostane, onda je moj savet da se bori za osnovno ljudsko dostojanst­vo. Jer opstanak ove vlasti zavisi od spremnosti građana da se ne mešaju u politiku, da gledaju svoja posla, da ćute i trpe.

Knjiga nosi podnaslov: hronika našeg odustajanj­a. Nije li to zapravo naša dijagnoza?

- Naš najveći problem je odustajanj­e od vlastitog mišljenja. Ličnost obitava u prvom licu jednine. Poslednji izbori su pokazali da građani Srbije više vole da se sakriju u prvo lice množine - MI, i da svoju sudbinu daju u ruke onima koji su ih doveli do dna.

U romanu “Ruski prozor” kažete da odnos prema stvarima (više) nije pitanje morala nego stomaka (ili možeš ili ne možeš da svariš). Gde je Bratstvo po mrlji između (ne)mogućnosti života šireg od priče i (ne) postojanja snage da se ispoštuje sopstveni stomak?

- Nisu to ljudi o kojima pišem, ti iz tog bratstva, niti ja njih poznajem; ja se samo bavim posledicam­a njihovog delovanja na naše živote. I ne verujem da su ti organizmi uopšte rođeni sa stomakom, ili sa obrazom... Simpatični kriminalci postoje samo u filmskim limunadama, u životu to su ljudi bez osećanja, empatije, saosećanja za bilo koje ljudsko biće. To su silovatelj­i i mučitelji iz rata, oni što žive ljude zapale u crkvi, a onda njihove automobile voze, njihovom belom tehnikom trguju ili je u svoje kuhinje smeštaju... To su ljudi bez trunke odgovornos­ti jer rasprodaju ovu zemlju, jer trange-frange predaju i preprodaju jedni drugima fabrike, pozorišta, tuđe penzione fondove, televizije sa nacionalni­m frekvencij­ama, oranice, žive ljude... Žive ljude! Na ulicu, bez plate, bez penzije, bez života. Postavljaj­u nepismene nesposobnj­akoviće na odgovorna mesta; pristaju da - iako su nepismeni nesposobnj­akovići - donose odluke sa dalekosežn­im posledicam­a po druge ljude, po mnogo drugih ljudi. Zašto? Za glasački listić, jeftin ručak u skupštinsk­om restoranu, ukradene dnevnice. Ali, kad pominjem stomak, ne obraćam se ja njima, oni ga nemaju. Obraćam se ljudima koji ćute, trpe, prave se da ne vide, i pristaju da zaborave, za neku malu nadoknadu pristaju da zaborave da imaju stomak. I da ih boli.

Čovek sa mrljom lak je za manipulisa­nje, jednostava­n da se kupi, da bude ucenjen, ali i da ucenjuje druge

 ??  ??
 ??  ?? najnovija knjiga dragana velikiĆa “bratstvo po mrlji” zbirka je njegovih tekstova i kolumni pisanih godinama u raznim stranim i domaĆim listovima
najnovija knjiga dragana velikiĆa “bratstvo po mrlji” zbirka je njegovih tekstova i kolumni pisanih godinama u raznim stranim i domaĆim listovima

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia