Sažaljenje
Ako bi trebalo izdvojiti samo dve, tri stvari koje su ostavile najsnažniji utisak na 32. Filmskom festivalu Herceg Novi (1-7. 8), onda bi to svakako bile izvrsna selekcija dokumentarnog programa (o kome smo pisali) Vladimira Perovića i zanimljive, hvale vredne glavne muške uloge u takmičarskoj selekciji dugometražnog igranog filma.
Od izvanrednih Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića u filmu “Comic sans” Nevia Marasovića, preko naturščika Save Šćepanovića, koji je tako ubedljivo doneo snagu nade mladića zarobljenog u društvu beznađa karakterističnog za ove prostore, i odličnog Igora Angelova u “Godini majmuna”, političkoj satiri Vladimira Blaževskog, te očaravajućeg dečaka Mihajla Milavića u toplinom i nežnošću obeleženom filmu “Zlogonje” Raška Miljkovića do ubedljivog Janisa Drakopulosa koji je i dobio “Zlatnu mimozu” za ulogu u Gran prijem ovenčanom filmu “Sažaljenje” Babisa Makridisa.
Reč je o ostvarenju (uz reditelja Makridisa scenario potpisuje i Eftimis Filipu, 97 minuta) u čijem središtu je 45-godišnji (i lično i profesionalno) uspešan muškarac čija je supruga u komi, što je činjenica koja će, razume se, potpuno obojiti njegov život u datom trenutku. No, ubrzo će se ispostaviti da je upravo to kontekst u kojem se on zapravo oseća najispunjeniji, najzadovoljniji. I kada supruga ozdravi, izađe iz bolnice i život ponovo krene normalnim tokom, on će nastaviti isprva da fingira, a kasnije i da ubija da bi proizveo situaciju u kojoj se najbolje oseća.
Kako kažu psiholozi ili genijalni Vladeta Jerotić, nije tajna da ljudi po pravilu nastoje da iznedre situaciju u kojoj se osećaju dobro, nije tajna ni da je tu mnogo češće reč o raznim mučnim (ne) prilikama nego o rajskoj bašti, a nije tajna da ne prezaju ni od poigravanja tuđim životima... Neretko čak i bez svesne zle namere.
# Nije tajna da ljudi po pravilu nastoje da iznedre situaciju u kojoj se osećaju dobro
Svojevrstan “glavni lik” filma je zapravo samosažaljenje, samoglorifikacija, a suštinski prestaje biti važan i koren, uzrok zbog kojeg pater familijas radi to što radi kad krene masovno da na žrtveni odar svog zastrašujućeg zadovoljstva figurativno ili doslovce stavlja sve oko sebe. I kad svi stradaju ne prepoznajući “glavnog lika”.