Može li se voleti bez žrtvovanja
Mnogo je govora bilo i dalje se vodi kod svih naroda sveta, u našem narodu posebno, o žrtvi i žrtvovanju pa, ipak, mnogo šta je ostalo nejasno i protivrečno.
Tako se najčešće govori i piše o žrtvi kao gubitku i lišavanju, o čoveku-žrtvi koji nepravedno strada, o žrtvi koja se prinosila bogovima pri verskom obredu na dar.
Ruski mitropolit Antonije Blum upozorava, međutim, da u hebrejskom, grčkom, latinskom i slovenskim jezicima reč žrtva potiče od reči sveto - što znači učiniti nešto svetim, posvećenim, a ne izgubiti ga. „Žrtva je izvorno predstavljala dar natprirodnim bićima u cilju - umilostivljavanja ili u nadi u materijalnu nagradu. Kasnije je dobila oblik poklonjenja, uz suptilnije očekivanje božanske naklonosti. Najzad, na najvišem stupnju razvoja religije, žrtva je postala odricanje i samoodricanje”.*
Primeri žrtvovanja životinja kod paleolitskih lovaca koji prethode neolitskim zemljoradnicima i stočarima, kao i žrtvovanje biljaka, voća i cveća u Indiji, u vedskom kultu some, ne umanjuju značaj daleko veće rasprostranjenosti ljudskih žrtava, naročito surovih kod starih Acteka, ali pre njih u civilizaciji Maja. U religioznoj, ali i društvenoj istoriji Zapada, presudno je bilo biblijsko kazivanje o žrtvovanju Isaaka, kada je Bog odbio Avramovu žrtvu, postavljajući ovna umesto čoveka kao žrtveni dar.
Već Euripid u drami „Ifigenija u Aulidi“uspevasmemo li govoriti o genijalnom naslućivanju dolaska Mesije od strane grčkog tragičara, slično Vergilijevom naslućivanju u I veku pre Hrista u Bukolikama? Da Ifigenijina žrtva bude ne samo dobrovoljna nego iz ljubavi. I, kako tada Euripid završava dramu? Boginja Artemida šalje zaklanu jelenicu da zameni devicu Ifigeniju (kao ono u XVIII pre Hrista kod Avrama)!
Šta je to? Evolucija božanstva, razvoj ljudske svesti na njenom putu prema Bogu - u svakom slučaju razvoj?
Kasnije i mnogo kasnije, ljudska žrtva simbolično je zamenjivana kod pojedinaca u raznim religijama: odricanjem od hrane (strog post), odricanjem od razgovora (trapistički rimokatolički red), društva, seksualnog nagona itd. Pragmatički vid žrtvovanja bio je naročito poznat kod Rimljana od kojih je ostala latinska formula: Do ut des (dajem da bi ti dao meni). Ovaj oblik žrtvovanja podmićivanja, kao ostatak pradavnog animističko-magijskog načina razmišljanja, održao se do dana današnjeg kao živo svedočenje bezvremenog trajanja arhajsko-plemensko-incestuoznog u dubokim slojevima ljudske psihe. Još u Starom zavetu stoji upozorenje: „Zar su mile Gospodu žrtve paljenice, gle, poslušnost je bolja od žrtve” (I knjiga Samuilova, 550. godine pre Hrista).
Pa ipak, trebalo je da prođe mnogo hiljada godina stalnog trajanja žrtvovanja kao darovapodmićivanja, najpre nebeskim, onda zemaljskim bogovimacezarima, da bi se stiglo do samožrtvovanja ili žrtve kao čina odricanja nečega dragog u korist drugoga.
Najuzvišeniji vid samožrtvovanja ostvaren je u hrišćanstvu, jer je Isus Hristos “sin Božji i čovečiji” taj koji postaje božanskom žrtvom, jagnje prineseno kao dar za iskupljenje čovečanstva. Vera u Hrista raspetog i vaskrslog pruža pravom hrišćaninu srećnu mogućnost da počne da se ponaša bitno drukčije prema Bogu, ljudima i samom sebi, nego što to njegovo milenijumima staro nesvesno, pagansko (animističko-magijsko) i starozavetno biće (“oko za oko, zub za zub”, dakle neprestana osveta) i danas, u XXI veku, od njega imperativno zahteva. Umesto da se i dalje ponaša refleksno, kao što su se ponašali svi njegovi daleki paganski preci - pre svega prinošenjem ljudskih žrtava bogovima, ali i Bogu koji najpre kažnjava, a onda nagrađuje, potom podmićivanjem (danas bismo rekli korupcijom), izdajom i zlopamćenjem (koje se završava osvetom) - hrišćanski čovek (kada je to zbilja), u prilici je da se uči novoj i jedino dozvoljenoj žrtvi samoodricanju iz ljubavi.
Prema svetom Jovanu Kronštatskom, ljubav prema Bogu i bližnjem bez žrtvovanja ne postoji. Sveti Grigorije Bogoslov, šesnaest vekova ranije, već je govorio ovo isto: ljubav podrazumeva ne samo davanje i primanje već i sposobnost žrtvovanja. Da bismo, međutim, izbegli zamku samožrtvovanja iz razloga samokažnjavanja (pars pro toto u psihosomatskim bolestima), ili zato što smo na žrtvu prinuđeni, ili što se žrtvujemo iz gordosti (umesto da žrtvujemo gordost Dostojevski!) - jedino je ljubav ta moćna sila koja verom i nadom u Hrista našu žrtvu čini zdravom.
Otud jedina ispravna žrtva, od vremena Isusa Hrista jeste milosrdna žrtva, milosrđe. Ono nam izgleda danas teža i napornija nego bilo koja druga nedelatna, pogrešna i bolesna žrtva koju neprestano i nevoljno činimo, i kao pojedinci i kao narod, jer više ne umemo da volimo. Kada nismo voljeni i ne volimo, prirodno je (u smislu nehrišćanske prirodnosti) da smo sebični, da smo biološki zaokupljeni sobom, da je princip zadovoljstva jači od principa realnosti, da smo materijalisti i ateisti. Kako ponovo zavoleti i samo onda saznati šta znači dobrovoljna žrtva?
Povratkom hrišćanskim Ocima, ali s punim znanjem i iskustvenim saznanjem šta se sve značajno odigralo u toku dve hiljade godina hrišćanske civilizacije i kulture, pri tome ne preskakati ni Marksa, ni Ničea, ni Frojda, ali ih iznutra, hrišćanskim preumljenjem, za sobom ostaviti. Na kraju mnogobrojnih razmišljanja o žrtvi i žrtvovanju ostaje ono najvažnije: kako osmisliti žrtvu? * D. M. Kuipe, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990.