Demokratsko cinculiranje
Čitajući ono što je Boris Tadić, govoreći o eventualnom pristupanju svoje stranke Savezu za Srbiju, juče rekao u intervjuu našim novinama, nameće se blesav utisak kako živimo u društvu sofisticirane demokratije gde o opozicionom udruživanju odlučuju najfinije nijanse. Tipa, da li se stavovi Tadićeve Socijaldemokratske stranke slažu sa, primera radi, Dverima u pogledu stepena zaštite beloglavih supova u kanjonu Uvca. A sve ostalo je uveliko rešeno.
Citiramo: „U pregovore se ulazi tek kad se postigne potreban nivo saglasnosti u razgovorima.” Pa opet citat: „Mogu da potvrdim da vodimo konstruktivnu razmenu mišljenja o tome kako pobediti kriminalni Vučićev sistem koji uništava Srbiju.” Aferim!
Razgovori, pregovori, konstruktivna razmena mišljenja...? Da nije bivši predsednik Srbije upao u kakvu vremensku mašinu i vratio se u vreme pokojnog socijalizma, kada se na raznim plenumima tražila saglasnost za ovo i ono, a imalo se sve vreme ovog sveta da se iscinculiraju stavovi? Nema danas te komocije, zna to i gospodin Tadić, jer govori da „Vučićev sistem uništava Srbiju”, pa se stoga i čudimo otkud onda ta tolika opreznost glede opozicionog udruživanja ako državi i građanima gori pod nogama - a gori. I koji su argumenti za ustezanje i duboku programsku analizu opozicionog saveza od strane stranaka koje levitiraju na ivici cenzusa ili su odavno ispod njega?
#
Načelnost i principijelnost luksuz su u borbi za politički opstanak
Stavovima bivšeg predsednika Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića, koji se pobunio protiv “utapanja” Demokratske stranke u Savez za Srbiju, ne može se prigovoriti ništa sa načelne i principijelne pozicije, ali kada se ta “načelnost” i “principijelnost” konvertuje u podršku birača na terenu, onda dobijate brutalno minornu dvopostotnu podršku toj stranci na beogradskim izborima. U senci te istine principijelnost je, u najmanju ruku, smešna. Zar DS nije sve probala od 2012, kada je izgubila vlast i šta imamo kao rezultat? Više predsednika nego osvojenih procenata na gradskim izborima.
Niko ne poziva niti požuruje opozicione lidere da krenu grlom u jagode po principu „hajde i ti, Mujo, nek je više svatova”, pa šta na kraju ispadne, ali daleko su od pozicije - polako, ima vremena, daj da se dobro usaglasimo, pa ćemo da vidimo šta ćemo. Pred svima njima, zapravo, stoji jedan jedini zadatak, a to je borba za organizovanje fer i demokratskih izbora koje automatski treba organizovati i u slučaju da nekim čudom ovakvi kakvi su i u neregularnim izbornim uslovima skinu sa vlasti režim Aleksandra Vučića. Da je bivši DOS nakon što je pobedio Miloševića odmah raspisao nove izbore na kojima bi sve te silne stranke (beše li ih 19) na političku tržnicu pojedinačno iznele svoje ponude, kandidujući ideje, programe i vizije pa šta birači kažu, stvari bi se verovatno odvijale u drugačijem pravcu od onog u kome su krenule nakon što je taj konglomerat preuzeo vlasti.
Dakle, priča o narcizmu malih razlika dolazi na red tek kad se uspostave elementarni uslovi za ravnopravnu političku borbu, a za njeno uspostavljanje u ovom trenutku zaista nije bitno što su konzervativni stavovi Boška Obradovića suprotni proevropskim i levičarskim stavovima Borisa Tadića ili Borka Stefanovića. Rigidni režim koji bi da potre sve političke oponente, a ostavi ikebanu koja bi mu služila za iluziju demokratičnosti izbora i parlamentarnosti jednostavno traži adekvatan odgovor respektabilnog političkog subjekta koji bi mu mogao pomrsiti takve planove. Trenutne političke stranke i pokreti pojedinačno svakako nemaju tu snagu. Ujedinjene imaju barem šansu. Kad se relaksira politička scena, onda vi konstruktivno razmenjujte mišljenja i razgovarajte da biste pregovarali. Sada je tako nešto čist luksuz kome se raduje jedino Aleksandar Vučić.