Beograd je postao vrlo egzotična zona
Čini mi se da je ovogodišnji Oktobarac važna stepenica za Beograd na putu ka uključenju u internacionalnu atraktivnu scenu. Nije bilo nikakvih problema da svi ti ljudi koji su zvezde na svetskom i tržišnom planu dođu ovde i prihvate učešće.
Ovako komentariše za “Blic” naš umetnik Vladimir Veličković, jedan od sedamdeset dvoje iz celog sveta zastupljenih na ovogodišnjoj smotri likovne scene, i dodaje:
- Beograd je postao vrlo egzotična zona.
Na 57. Oktobarskom salonu, koji se od 15. septembra do 28. oktobra odvija pod sloganom “Čudesna kakofonija”, dva velika Veličkovićeva crteža
“Tela” (2005) izložena su u Galeriji SANU, jednom od pet prostora koji su ugostili preko stotinu radova. Tu su i dela Anselma Kifera, Takašija Murakamija, Toma Saksa, Larija Bela, Helen Marten... Da li mu se dopada u kakvom je okruženju, pitamo ga.
- Sve je različito, raznovrsno, interesantno, internacionalno i meni se čini jako dobro. Kakofonija kao termin je položila svoj ispit i svoje značenje sa tendencijom da se pokaže masa svega onoga što je u svetu – ocenio je Veličković.
Jako je važno, dodaje on, jer se to dešava prvi put, da smo na nivou sa svetskim trendovima. A svetska scena danas zaista je
SAMO BI I DRŽAVA TREBALO DA SE MALO VIŠE ANGAŽUJE. TREBA NAM TAKOZVANOG TITOVOG PERIODA
kakofonična.
- Zato je naziv Salona dobar jer ima svega, i to je bogato, mada po kvalitetu i ne mora da bude. Nije baš sve umetnost, ali to su već stvari za diskusiju između onih koji prave tu umetničku scenu i diriguju njom. Danas ima enormno mnogo umetnika koji to zapravo nisu i ne zaslužuju taj status, ali su ipak tu - ocenjuje naš umetnik.
Pravom umetniku je uvek bilo teško, pa i danas, napominje Vladimir, a što se tiče pojedinaca od kojih se prave zvezde, kaže:
- To su sad već posebne konstrukcije na marketinškom planu i to mora da bude tako, to funkcioniše tako, tržište umetnosti
postoji. Ne ovde, nažalost, ali verovatno će se nešto i dogoditi s ovakvim manifestacijama, da se naši ljudi koji imaju drugačiji stil uključe, na neki način obogate svoje enterijere savremenom umetnošću i nečim mladim. Privatni kolekcionari bi mogli da daju pomoć i stimulans umetnicima. Oni još nisu na tom nivou, imaju druge preokupacije u smislu bazena, jahti, vila i tako dalje – konstatuje naš sagovornik.
Na Oktobarskom salonu ukupno je zastupljeno 18 srpskih umetnika. Na osnovu radova pripadnika mlađe generacije, Veličković je uveren da imamo kvalitetan kadar koji se može meriti svetskim merilima.
- Mislim da su naši mladi umetnici na visokom nivou. I preko moje fondacije za crtež prođe mnogo talentovanih ljudi, a crtež je nešto gde ne može da se vara. Svi naši mladi su upoznati sa onim što se dešava u svetu, što nije bio slučaj u moje vreme. Ta komunikacija, koja je važan faktor u funkcionisanju našeg egzistiranja dobila je svoje internacionalne dimenzije, ne možemo da se žalimo. Samo bi i država trebalo da se malo više angažuje oko kulture i onoga što kultura donosi svima nama. Treba nam takozvanog Titovog perioda. Tada je pri vladi bila Komisija za kulturne veze sa inostranstvom za svu našu umetnost, ne samo likovnu. Komisija je stalno radila, a mi smo svi izlagali od Amerike do Tokija i Australije. Napravljen je diplomatski i državnički posao. Da je bilo pameti, mi smo prvi u istočnom bloku mogli da uđemo u Evropu, ali smo zapalili fitilj... nažalost – zaključio je Veličković.