Koliko dugo mladi treba da se „zabavljaju“pre braka, a da to bude korisno a ne štetno?
Vaše pitanje je, s jedne strane, večno pitanje, jer se odnosi na zagonetan odnos muškarca i žene; s druge strane, to pitanje zadire u duboku prošlost društva, zatim u sadašnjost i u skoro potpunu neizvesnu budućnost.
Dve hiljade godina prošlosti zapadnog hrišćanstva (od pre hiljadu godina i balkanskog) i još više hiljada godina starih, delimično iščezlih civilizacija, bili su obeleženi patrijarhalnim načinom života u kome su bračne veze između mladih parova bile najčešće sklapane po želji roditelja, često i „navodadžija”. Uzmimo kao primer srpsku sredinu, seosku i malovarošku u XIX i u prvoj polovini XX veka, i to ženidbu sveštenika. Pošto bi završio Bogosloviju i odslužio vojni rok, mladi bogoslov morao je (a i želeo je) da se oženi da bi postao pop u mestu u kome ga njegov eparhijski vladika šalje. Buduće popadije dolazile su iz čestitih srpskih pravoslavnih kuća, nekad iz doma drugog sveštenika, skoro uvek čedne, a imale su između 18 i 20 godina. Brak tako zapečaćen za ceo život, proticao je uglavnom stereotipno postojano. Rađala su se deca, sve je teklo prema idealizatorima patrijarhalnog braka „kako Bog hoće”. O nekom „zabavljanju” pre braka nije bilo mogućnosti ili, ga je bilo u čežnjivim pogledima mladića i devojke u kolu, na crkvenim saborima, vašarima i drugim sličnim narodnim svetkovinama i igrama; pogledima koji su se nekad srećno završavali brakom.
Svemu dolazi kraj, kaže narod u poslovicama; došao je kraj (bar kada govorimo o zapadnoj civilizaciji) i ovakvom - moramo reći ipak relativno valjanom, veoma dugom periodu patrijarhata; o mogućem, mnogo ranijem matrijarhatu ne znamo gotovo ništa, u poređenju sa ustaljenim i relativno dobro proučenim periodom patrijarhata. Brz napredak nauke i njene praktične primene, razvile su tehnokratiju, a s njome su porasle sumnje: najpre vere u jednoga Boga, u značaj i moć hrišćanske crkve (sve tri veroispovesti hrišćanstva);
počeo je da opada značaj morala i etike, što je sve zajedno, i još mnogo šta drugo uticalo na čvrstinu porodice, nesumnjivo stožer i ličnog i porodičnog i društvenog života, kroz duge milenijume poznatog života čovečanstva.
Evo nas u sadašnjosti koja je u Evropi (uvek je i dalje samo reč o „sudbini” zapadnoevropske civilizacije), već od prve polovine XX veka (na Balkanu nešto kasnije) obeležena jasnim znacima raspada patrijarhata, razume se onda, i raspadom porodice. Na početku XXI veka i u evropskim zemljama i na Balkanu, sve je manje nekadašnjih bračnih zajednica sa decom, polako preovlađuju vanbračne veze muškarca i žene koji žive odvojeno, bez dece ili sa jednim detetom. Gde je onda tu mesto „zabavljanja” pre braka kada braka i nema, ili je broj rastavljenih bračnih zajednica u porastu?
Početak polnog života danas, između sve ranije sazrele devojke, a i mladića (i jedan i drugi su vapijuće emotivno nezreli, ne mnogo ni intelektualno zreli, snabdeveni informacijama, a ne znanjem, a tek saznanjem!) učinio je da seksualni život počinje rano, zašto otvoreno
ne reći, opasno prerano. „Seksualna atmosfera” u čitavom zapadnom svetu usijana je do prskajuće jačine (možda onda i bliskog kraja?); polnih bolesti, i to novih i smrtonosnih, takođe je sve više. Već je očevidno da je ne samo zbog seksualne raspuštenosti i svih mogućih perverzija skopčanih sa neuspelim rađanjem (sve je više sterilnih i žena i muškaraca) ugrožena bela rasa, da li onda i hrišćanska religija na Zapadu?
Vi ste, međutim, verovatno želeli da čujete moje mišljenje o „zabavljanju” muškarca i žene pre braka u relativno očuvanim pravoslavnim porodicama u Srbiji. Kao što je poznato, pravoslavni duhovnici (naročito oni stariji) ne odobravaju, čak zabranjuju početak polnog života pre braka. Oni postupaju pravilno kada je u pitanju monogamna hrišćanska religija, pri čemu se oslanjaju na relativno uspešan protekli patrijarhalan način života onda kada su mladi stupali u brak oko svoje dvadesete godine; to nekadašnje vreme je verovatno nepovratno prošlo. Iz mnogo razloga danas, naročito u ekonomsko slabijim državama (ali sve češće i onim jačim), brakovi se sklapaju (ako se uopšte dogode), sve kasnije, obično posle tridesete godine muškarca i žene. Suvišno je pitati da li se i kako oni „zabavljaju” pre braka. Najveći teret i odgovornost za moguće posledice (da li podjednake za muškarca i žene?) preranog početka polnog života (najgora je varijanta kada se oni obavljaju bez emocija), ili prekasnog početka (jer šta „raditi” sa polnim nagonom do tridesete i četrdesete godine?) – na roditeljima je, i onim ateističkim i onim pravoslavnim. Ne smemo zaboraviti ni razliku u polnim potrebama mladića i devojke u adolescentnom dobu.
A šta tek pretpostaviti o „zabavljanju” u budućnosti? Da li se uopšte može održati jedna civilizacija (zapadnoevropska) bez porodice?!