Intervju, Milan Vlajčić
Razgovarati sa Milanom Vlajčićem uvek je neizmerno zadovoljstvo. Raspon tema o kojima “sve” zna je neverovatan, imate utisak da je pročitao sve knjige ovog sveta, pogledao sve filmove, odslušao sve ploče i radijske emisije i pritom ispratio sve mečeve Ju-
O DEČJOJ RADOZNALOSTI sa kojom svemu prilazi na zalasku osme decenije života da ne pričamo. U tom svom nemirovanju nedavno je objavio još jednu zbirku tekstova i eseja, dvanaestu u nizu, “Zvezdana prašina” (Dereta, 2018). Nakon “Pogleda iza ogledala” (Gradac, 2015) i “Potemkinovih potomaka” (Gradac, 2016), u ovom trećem delu svoje “kulturne svaštare” komentariše razne pojave i fenomene, vesti i događaje koji su nam promakli, ali prepričava i anegdote, sa neverovatnom pitkošću, čak i kad dira u najbolnije i najozbiljnije teme.
- Studirao sam svetsku književnost i odmah počeo da pišem za studentske listove i časopise. Između univerzitetske i novinarske karijere, odabrao sam ovu drugu. Nijednog časa nisam zažalio što sam se opredelio za kulturno novinarstvo, pisanje kritike u novinama. Uspeo sam da spojim razne hobije i zahteve novina. A kada navikneš da pišeš, to ti je kao neka vrsta strasti i to te drži.
Poslednje dve godine pišem za nekoliko internet portala - da mi je neko to pre desetak godina nagovestio, ne bih mu verovao - i od tih 150 tekstova, otprilike, za “Zvezdanu prašinu” sam odabrao 60. Ima tu i nekih kritičkih komentara koji su “ležali” u kompjuteru. Sve je to sada prvi put u štampanom mediju. Ova knjiga, sa prethodne dve (u izdanju biblioteke “Gradac” urednika Branka Kukića), čini celinu kojom završavam krug gorkih dijagnoza naše kulturne i nekulturne politike. A pošto su gorke i neprijatne - a ja gledam da pišem sa lakoćom i anegdotom, da ne bude samo udaranje u glavu i kukumavka - onda sam dodao i druge teme poput Holivuda, susreta sa Krležom, “engleskim Montenjem“Klajvom Džejmsom, novog čitanja Radomira Konstantinovića, tajnih dnevnika Suzan Sontag, tekst na koji sam vrlo ponosan...
Zbog čega?
- Malo ljudi kod nas zna za tu knjigu, a ja sam imao sreće da dođem do tih dnevnika, da otkrijem njene ljubavne patnje. Bila je istaknuti kritičar i esejista levog smera, napisala je „Put za Hanoj“(1965) u kojem je naslutila katastrofu u koju će se strovaliti američka intervencija u Vijetnamu. Istovremeno, imala je melodramske krize, bila je na ivici samoubistva i o tome govori sa surovom otvorenošću. To nije pravi dnevnik. Njen sin je našao u porodičnom ormanu gomile papira sa napomenama, nekad samo u jednoj rečenici, i rekonstruisao je njenu priču. Ona je izašla u tri toma, a ja pišem o trećem, do smrti, gde otkrivamo da je Suzan imala dugu vezu sa prelepom kubanskom glumicom i samo što se nije ubila kada ju je ova napustila. Njen sin je imao hrabrosti da to poređa. Takvu ljubavnu patnju teško je naći u bilo kojoj drugoj knjizi.
Potom je tu i neverovatna spiritualna veza sa Brodskim. Poslednjih 15 godina govorila je: “Kad sam u sumnji, ja pitam Brodskog. On je za mene bio katedrala”. Ta vrsta potresnosti, čestitosti, otvorenosti me je veoma pogodila. Ja sam o tome napisao desetak stranica, mogao sam i 50, da pokažem svu veličinu tog književnog prijateljstva i obostranog poštovanja jer je Suzan za Brodskog takođe bila jedna vrsta katedrale.
Veliko čitalačko oduševljenje oseća se i na strani cama gde pišete o biografiji Džona le Karea “Tu nel za golubove”?
- To je fantastična, gorka autobiografija pisca koji je bio tajni agent Njenog kraljevskog veličanstva, kao i Grejem Grin, Kenet Klark, Lorens Darel... Napustio je službu 1964. pošto mu je objavljen prvi roman (“Špijun koji je došao iz hladnoće”), kao višestruki bestseler do dana današnjeg. I u poslednjih 30-40 godina postao jedan od najznačajnijh pisaca sveta. On otkriva dvojnost u svojoj duši, dvojnost svoje biografije i porodičnih patnji... To je prava literatura, kad memoarska knjiga nije pranje skrivene partizanske biografije, uz sedenje u Centralnom komitetu.
Da ne ispadne da sebe reklamiram, ali sedamdeset odsto podataka u mojoj knjizi nikada nije pomenuto u našoj štampi. To je neko moje zadovoljstvo iz svega ovoga. Pisao sam o piscima čije teme i kritički izazovi mogu biti značajni i podsticajni. Le Kare je vrlo čitan, ali je malo ljudi pisalo o njemu. Smatra se da to nije ozbiljna književnost, kao što su primerice Sartr ili Simon de Bovoar. Izvinite, ali za Le Karea neću reći da je bolji, ali on danas nudi relevantnije izazove nego Simon i Sartr, koji su u svoje vreme odigrali svoju ulogu. Sontagova (1933-2004) je još uvek provokativna...
Kako birate teme? Da li i tako što kažete “danas sam pročitao ovu knjigu, pogledao ovaj film, pa me je to inspirisalo da napišem nešto”?
- Knjigu o Suzan Sontag čitao sam dve godine ranije, ali pošto razmišljaš o tome i dalje, vraćaš se na neke delove, to čitalačko iskustvo u tebi sazri i pomisliš: o ovome bi dobro bilo da nešto napišem. Jedan ozbiljan izdavač je posle mog pisanja o ovim dnevnicima i o knjizi Klajva Džejmsa „Kulturna amnezija“najavio da će ih objaviti. Pišem dva puta nedeljno. Kada imam rok, odnosno tačan dan kada treba da pošaljem tekst, onda razmišljam koju temu bih mogao da obradim iz svog čitalačkog, gledalačkog, ljudskog, vitalnog iskustva. Nekada je to i posle odgledanog filma, ali mi je važno da ga vidim i drugi i treći put, neki filmovi zahtevaju više gledanja, poput “Blejd ranera 2049”.
Kako ocenjujete naš bioskopski repertoar?
- Niz naših istaknutih reditelja, čak i profesora, tvrde da je Holivud propao u poslednjih 30 godina, a kad ih pitam šta ste gledali u poslednjih 10 godina, kažu ne gledamo. Pa na osnovu čega zaključujete? To je deo našeg mangaškog mentaliteta, na osnovu kojeg sve prolazi. Priča se napamet, ispaljuju se gluposti. U Holivudu, uz sva nezadovoljstva sa naših balkanskih visova, svake godine ima izvanrednih tridesetak filmova. Mi smo malo izgubili istorijsku perspektivu. Odaberemo sedamosam naslova iz Holivuda tridesetih godina i kažemo to je bilo zlatno doba. Tačno je, ali u današnjem američkom filmu stvaraju autori koji se zovu Ridli Skot, Dejvid Finčer, braća Koen, Džim Džarmuš. Kventin Tarantino, Alehandro Gonzales Injaritu (dva Oskara u dve godine), Giljermo del Toro, Alfonso Kuaron, Deni Vilnev i još desetine drugih. Malo li je?
Možda kritikuju holivudski film jer je prepun strip junaka koji su preplavili sineplekse (ne i druge bi oskope, treba naglasiti).
- Istina je, i američki kritičari su primetili da se snižava prag šireg gledališta na koji veliki studiji pucaju; sada je spušten na nivo devetogodišnjaka. Moraš da gledaš i osrednje filmove da bi mogao da sudiš o onome što je dobro. I da ih gledaš u bioskopu. Bioskop je ipak jedna vrsta kolektivnog iskustva koje mi delimo. Taj mrak je pretpostavka za produženje naših snova. Nije slučajno Marko Babac napravio sjajnu knjigu “Snoliki film” (Fcs-prometej, 2004), koja je ostala potpuno neprimećena. Doduše, nije on to izmislio. Psiholozi filma su još dvadesetih godina primetili da ljudi odlaze u bioskope i ne gledaju samo ono “veće od života” nego projektuju nešto, doživljavaju osobeno iskustvo na granici između jave i snova. I zato je film u bioskopu toliko magičan. Kada se gleda sa kompjutera, to iskustvo ne postoji. Svet filma je mnogo bogatiji nego što mi individualnim gledalačkim iskustvom možemo da pojmimo.
A gde je naš film?
- Dotičete bolno pitanje. Poslednjih 20 godina ne postojimo u ozbiljnom filmskom svetu, što se na osnovu naše (polu)tabloidne štampe ne primećuje jer imamo desetak reditelja za koje novinari kažu “proslavljeni” taj i taj, a imao je dva-tri dobra ili odlična filma pre tridesetak godina i gomilu osrednjih u novije vreme, da ne pominjem teže reči. Osvajaju se neka priznanja na manjim festivalima, a sami autori onda udaraju na velika zvona. Sada su na velikom talasu Rumuni (Munđiju, Puju), Grci (pokojni Angelopulos, Landinos), Mađari (Bela Tar, Nemeš), Turci (Nuri Bilge Džejlan, Kaplanoglu), bosanski autori poosvajaše neke Oskare, Zlatne medvede u Berlinu, o čemu mi odavde možemo sada da sanjamo... Imamo nekoliko dobrih reditelja, poput Srdana Golubovića ili Olega Novkovića, čiji film “Otadžbina” nije ni ušao u bioskope jer je opor, govori o sudbini naših ljudi sa Kosova koji su došli na ivicu Beograda i pojeli su ih kriminal, korupcija i ostalo. Film je potpuno radikalan, kritičan i gotovo da ga niko nije video, čak ni desetine onih koji glume kritičare. Imamo dobre filmove, ali oni retko prolaze van našeg područja jer to su ipak lokalne priče. Filmski autori se ne pojavljuju slučajno. Takozvani crni talas šezdesetih nastao je u strašnim uslovima, to se zaboravlja. Ali Makavejev, Pavlović, Saša Petrović, Puriša, Žilnik, mogli su tih godina da stanu uz francuski novi talas ili češki film Formana, Pasera, Mencla, Vere Hitilove. Kad se rodi neki novi Žika Pavlović, mi ćemo ga, valjda, primetiti.
Postoji li kod nas (samo)cenzura? 6meju li da se snimaju kritičke priče o vladi, stanju u zemlji?
- “Teret” Ognjena Glavonića bio je u takmičarskom programu Kanskog festivala, što je neverovatan uspeh. Bio je tamo primećen, sudim po pohvalnim tekstovima najuticajnijih američkih kritičara. Film je o temi koja za nas nije tabu: o hladnjačama sa leševima. Kao i mnogi drugi u Srbiji, ja film nisam video, ali kad je procurio sinopsis, pošto su na vlasti oni koji su devedesetih trpali te leševe u te hladnjače, odjednom svi kritikuju film. Problem je i u našem kukavičkom novinarstvu koje je, odjedanput, taj film prećutalo. Tridesetak naših ljudi je bilo u Kanu i nijedan nije zabeležio nešto o tome sa lica mesta sem kritičarke “Danasa” (koja inače živi u Londonu, pa se nije prepala od povratka na brdoviti Balkan). To je, izgleda, značajan film i nije antisrpski, kako su neki, i bez gledanja, konstatovali. Treba napisati, ako ti se ne dopada, da je antisrpski. Napiši i potpiši ako misliš tako, ali nemoj da sediš u Kanu i preskočiš ga. Pa to nikad nije bilo.
Neki vas nazivaju dijagnostičarem naše kulture. Koju biste nam dijagnozu dali?
- Dijagnoza je nešto objektivno, a u knjizi su moje subjektivne procene. Niko ne mora da se složi sa mojim stavovima, iako su podaci koje iznosim nesporni i provereni. Imam esej koji se zove “Srpski na intenzivnoj”, napisan je pre dve godine, ali sad je tek doživeo punu aktuelnost jer se pojavljuju neki lingvistički ludaci koji hoće da zabrane latinicu. Meni je, iskreno, svejedno na kojem pismu će mi biti knjiga. Latinica je bogatstvo naše kulture, moje ličnosti, zahvaljujući znanju latinice ja sam čitao i Krležu, i Matoša, i Ujevića, i Mešu Selimovića... I baš me briga što Hrvati ne mare za ćirilično pismo, oni plaćaju cenu te rigidnosti. Zašto latinica ikoga ugrožava? Sad se pravi fama oko toga: službena upotreba i javna upotreba. Ranko Bugarski je potpuno u pravu kad kaže “službena upotreba je kad odem na poštu i popunjavam formular”. Ali, šta se meni dogodilo? Dokle ide taj idiotizam novog zastrašivanja? Hteo sam da pošaljem knjigu prijatelju u Sloveniju, odnesem na poštu i službenica kaže: “Moraćemo novu kovertu, napisali ste adresu latinicom, a službeno je ćirilica”. Ja kažem: “Gospođo, ova knjiga ide u Sloveniju, važno mi je da stigne tamo. Da li treba da računam na to da poštanska službenica u Ljubljani zna ćirilicu?”. Ona se zbuni, pozove šeficu, njoj kažem isto. Pa dobro, reče na kraju, neka ide latinicom.
Kultura zauzima minorni procenat budžeta, ali ne može se reći da scena nije živa?
- Naša kultura je mnogo bolja nego što ovo društvo zaslužuje. Žao mi je što to moram tako da kažem; najbolji stvaraoci kod nas rade o svom kruvu i ruvu. Mnogi bez ikakve nade da će biti plaćeni. Znam profesore književnosti i pisce koji žive kao klošari. Mnogi nisu doživeli da im se to nadoknadi penzijom. Kod nas se radi iz hobija, iz strasti i kad bi se to odbilo, ostalo bi samo ono što je državno finansirano i to nije bogzna kako. Međutim, teško je reći da je sve tako mračno. Stvari nisu crno-bele. Ljudi rade, pogotovo na likovnoj sceni: stvaraju slike, instalacije, eksperimente, izlažu, ne dobijaju ni banku za to, idu dalje... Kultura će nas spasti, na kraju, ukoliko svi ne potonemo.