Greh žudnje
Slučajno ili ne, 5. oktobra na Sceni “Ljuba Tadić” Jugoslovenskog dramskog pozorišta odigrana je premijera predstave “Vrat od stakla” u režiji Jagoša Markovića, praizvedba novog komada Biljane Srbljanović i sa Vesnom Trivalić u jednoj od glavnih uloga s kojom se posle 17 godina vratila na ovdašnju pozorišnu scenu.
Uzbudljivo, potresno, duhovito, nežno, strašno... Predstava koja se gleda bez daha. Na sceni se prepliću životne priče tri generacije i kroz njih slika vremena od šezdesetih godina XX veka do danas - propast revolucija, pojedinac samleven u vrtlogu istorije, poraz ideje kao takve koji nužno završava u beznađu… Baka Bogdanka, zvana Bogda, cenjena pravnica i profesor, šezdesetosmaš, danas uticajna tviterašica i žena opozicionih nazora, u izvanrednom tumačenju Seke Sablić, duhovita je, reska i naoko neustrašiva. No, ispostavice se, i ona je kada i gde je morala potkazala, izdala… I svoje grehove kao vruć krompir prenela i prenosi sopstvenoj deci. Ne, nije zla. Samo je htela da živi, a “vreme je bilo takvo”. Njena ćerka simboličnog imena Nadežda (odlična Anita Mančić), koja stalno doteruje veo i kojoj su devedesete obeležile život nikada neće uspeti da dosegne ni mrvicu lične sreće. Druga ćerka Svetlana (komična i duboko potresna, sjajna Vesna Trivalić) će, iako je uspela da ima muža i dete, a devedesetih šetala, duvala u pištaljku, borila se i nadala, jednako biti luzer. Unuka Mirna (ubedljiva Milica Gojković) će zapravo platiti najveći ceh. Ona ni kao mlada nema ni ideala, ni ljubavi a ni čežnju za ičim od toga. Samo potrebu da ode. I, dok se njihovi životi raspadaju, a u tom raspadanju im i stan oduzimaju (jer se restitucijom vraća negdašnjem vlasniku), kroz prozore njihovog doma čuju se odjeci demonstracija od kojih, naravno, ništa neće biti. Iz perspektive današnjeg vremena, najstrahotniji je propast petooktobarskih promena jer je prokockano poverenje a pobuna obesmišljena. Potresan je a i indikativan monolog Ljube (izvrstan Dragan Mićanović), Bogdankinog zeta, Svetlaninog muža i Mirninog oca, nekadašnjeg pozivara a sada[njeg komunalnog policajca.
Strašno je i njemu bilo kada je devedesetih ljudima uručivao pozive za rat, kada ga je uručio i rođenom bratu koga od tada nije video, kad je upravo slično napravio i ćerki... I sve bi on dao da je mogao i kad bi moglo da bude drugačije, i svoj život bi dao. Samo sistem - ne, iako ga je upravo pristajanje došlo glave kao što ih je koštalo stana Bogdino zatvaranje očiju pred sudskim dopisima. Deo priče, odnosno sistema je i kućni prijatelj Vasa (groteskni Irfan Mensur), u predstavi svoju ulogu ima i upečatljiva muzika koju u izvesnoj meri čine numere izvođene na muzičkom događaju te 1968. na koji studenti nisu mogli ući i odakle je zapravo tadašnji bunt i počeo. Ukratko, niko nije kriv. Oni su samo hteli da žive. Pa kakvi su to sistemi, zaključno sa ovim današnjim u kojima je tako strašan greh malo žudnje za životom i u kojima se goli opstanak plaća muljanjem, izdajom pa i žrtvovanjem najbližih uključujući i decu. No, “takvo je vreme” je pojelo i rasteralo sve njih, i za kraj ostavilo ledeni mrak, prazninu i pustoš, i naočitog, poslovnog čovek u njemu (ubedljivi Marko Janketić). Usamljenog, naravno. I bez sposobnosti za zrnce radosti.
Svoj doprinos dali su i Miloš Samolov kao neodoljivi, nesuđeni Nadeždin mladoženja, zatim Slobodan Tešić, Bojan Lazarov i devojčica Ana Čarman.