Atak na batak
Savremena trgovina funkcioniše na isprogramiranoj ljudskoj pohlepi
Napredujemo. Na otvaranju prodavnica nemačkog trgovinskog lanca po gradovima Srbije u četvrtak nije bilo mrtvih ni ranjenih – mada je jedan radnik obezbeđenja kolabirao – za razliku od prethodnih godina kada se gužva ispred, primera radi, „Merkatora“prelivala na beogradske traumatološke klinike, odakle su stizali izveštaji o broju polomljenih ruku, izgrebanih ekstremiteta i iščašenih zglobova. Iščašene mozgove niko nije brojao, oni se u ovom poslu i vremenu valjda podrazumevaju. Napredovalo se u još ponečemu. Tada se „ginulo“za glavicu kupusa, sada se od svanuća u zasedi ispred najnovijeg hipermarketa čekalo za čokoladu, šećer i piletinu. Po prodavnicima su se razvili u strelce gradonačelnici i ministri, a naravno, tu je bio i Vrhovni Otvarač svega i svačega, dok su novinari prilježno izveštavali o broju kupljenih slatkiša, piladi i kilaži šećera. Ipak, znajući za jadac, ekipe Hitne pomoći su bile u pripravnosti, a ona u Leskovcu je, paradoksalno, dobila slobodan dan jer su svi njeni dežurni klijenti tog dana naprasno ozdravili i otrčali da i oni osete slast potrošačkog društva i dokopaju se svog sledovanja pilećih bataka po ceni od 119,99 i ostalih „99“artikala.
Neki monstruozni merkantilni Gebels je smislio tu navlakušu sa brojkom 99 u ceni koja psihološki deluje na već pomračeni i reklamama otrovani um prosečnog konzumenta i poklonika super, mega i hiper marketa, pa on ima iluziju da je to što pazari jeftinije nego da je cena zaokružena. O razornom dejstvu onoga što se zove „akcija“tek će se raditi stručne studije, analize i pisati radovi, ali se i bez dubinskog istraživačkog napora može zaključiti kako je to akcijašenje izvuklo više para iz novčanika beslovesne kupoholičarske mase nego što su svi lopovi sveta opljačkali iz banaka od kako su osnovane. Ili što su iste nakamatarile od svojih klijenata, svejedno. Redovi koje smo u četvrtak gledali po srpskim gradovima i idolopokloničko klanjanje vlasti registar kasama i rafovima prodavnice samo je eho univerzalnog projekta koji čitavu planetu pretvara u jedan ogromni hipermarket, a objekti tog tipa postaju neka vrsta bogomolja najrasprostranjenije religije i njenih vernika koji se zovu potrošači. Moglo bi se reći i da nastupa sa malo modifikovanom hrišćanskom mantrom: u ime ulaza, izlaza i razlike u ceni. Profit!
Istovremeno, oni su i hospitalna mesta za lečenje bolesti zvane potrošačka groznica, na kojoj se stotinama godina predano radilo, da bi u našem veku dobila razmere globalne epidemije, a da nikome ne pada na pamet da za tu boljku smišlja vakcinu. Ne bi me začudilo kako bi, da nekom filantropu slučajno slična ideja padne na pamet, on bio javno satanizovan, posut mileramom isteklog roka trajanja i, na kraju, za primer, razapet na nekom rafu gde bi ga gnevni potrošači - koje bi ludak da liši njihovog zadovoljstva - gađali istrulelim bananama. Po ceni od samo 49,99. Kao da se celo čovečanstvo komprimovalo između dve ključne reči: kupi i prodaj, ili što bi u jednoj pesmi rekli momci iz zagrebačke pank grupe „Hladno pivo“: Ništa više nije sveto, sve je bruto ili neto. Ljudska hipermarketska kolonada najmanje je odsjaj materijalne bede, iako je u njoj bilo dosta osirotelih i onih kojima je to bio jedini društveni događaj koji sebi mogu, a i žele priuštiti. Ona je refleks isprogramirane pohlepe i potrebe da se ušićari i „dobro prođe“, a da niko od tih kupoholičarskih robota koji užagrenih zenica čekaju na svoje sledovanje njene svetosti - jeftine (kako da ne) robe nije svestan zamke u koju ga je uvukao vešti i beskrupulozni merčendajzing. U njoj je pretvoren u roba koji mazohistički uživa u svojoj ulozi i iz nje ne želi da izađe, čak i kad bi mu neka sila otvorila vidike, pa bi umesto sopstvenog odraza u ogledalu ugledao poluošišanu ovcu.
Nego, šta će onaj srećnik sa pola tone šećera koje je pazario? Pa prodaće ga u svom minimarketu uz bleštavi natpis „akcija“po „99“ceni. Navali, narode! Još malo pa nestalo! A to što je nestalo ne kupuje se na rafovima gde hrlite.