Obesili me o kapiju i otišli
Hroničari beleže da od 1961, pod okriljem tadašnjeg Kino-kluba, nastaje tzv. Novi jugoslovenski film, Crni talas umetnički pobunjenici, kako će ih kasnije filmski znalci nazvati. Taj filmski tok ondašnje nam kinematografije “prisvaja” Milenu 1965. godine. I kreće bravurozna saradnja. Crni talas je ušao u sve svetske antologije, a Milena mu je dala temeljan, čudesan i neizbrisiv pečat.
- Crni talas je bio avangarda u svakom smislu - i kada je reč o filmovima koji su snimljeni i kada govorimo o rediteljima koji su ih stvorili. Bio je i više od samog filmskog stvaralaštva i mogao bi da se posmatra i kao najangažovaniji odgovor na tadašnje društvo, socijalni ambijent, političku situaciju. Kroz vizuru filma pojavilo se naličje jednog, kako se tada govorilo, srećnog, zadovoljnog društva. Ali kad je reč o Crnom talasu, treba pomenuti i naše prve urbane filmove iz pedesetih godina, kao što je, recimo, bio film “Subotom uveče” Vladimira Pogačića, koji su na neki način bili vrsta prethodnice. Što se današnjeg vremena tiče… nisam sigurna da bi Crni talas, odnosno nešto slično moglo da se ponovi. Ali to je već druga tema.
Pričajući o svom tadašnjem radu, rekla je i:
- Moje poznanstvo sa Makom, Bapcem, Purišom, Žikom i Kokanom Rakonjcem - u čijem filmu “Nemirni” sam imala ulogu koju mnogo volim - potiče iz Kino-kluba “Beograd”. Pratila sam njihov rad. Njihove ideje su mi bile bliske, inspirativne... Bili su superiorni kao reditelji i kao ličnosti, a ta je superiornost proisticala pre svega iz njihovog ogromnog filmskog znanja, velikog obrazovanja i izvanrednog talenta. Zaista, srećna sam što sam s takvim ljudima sarađivala. Kroz njihove spoznaje i ja sam saznavala mnoge stvari; sazrevala sam kroz saradnju sa njima. Iz te generacije reditelja najviše filmova sam uradila sa Purišom Đorđevićem. “Devojka” i “Jutro” doneli su mi svetska priznanja.
Film “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” Bate Čengića i scenariste Bore Ćosića bio je jedan od onih koji je vlastima zasmetao. I kao takav nikada nije stigao u bioskope, pred publiku. Priča o sudbini tog filma je indikativan odraz onoga što se, zahvaljujući političkom pritisku, dešavalo s više filmskih ostvarenja, po pravilu ozbiljnih umetničkih dometa. Ali je njegovo snimanje, kao i snimanje mnogih filmova obeleženo i dogodovštinama. U jednoj od njih mogla je doslovce stradati Milena Dravić.
- Imala sam jednu scenu gde su me obesili o kapiju, divnu kapiju na Senjaku. E sad, vezali su me ispod ruku i obesili. Snimana je iz parka preko puta. I kad je snimanje završeno, spakovaše se i odoše. A ja ostadoh da visim, počela sam bila već da plavim... vidim odo‘ ja. Naiđe neki čovek, gleda me u čudu. Zabezeknut. Pita me, onako sav zbunjen, šta radite. Ja, pokazah rukom u pravcu u kom su otišli, i nekako jedva promrljah – filmska ekipa, kažite im da neko dođe da me spase... Dotrčaše ubrzo neki ljudi, spustiše me, jedva dođoh do vazduha. Bila sam pomodrela, imala sam posle komplikacije jer su mi kapilari popucali... Bata Čengić je uopšte bio jedan zahtevan reditelj i sve drugo što sam radila s njim podrazumevalo je vrlo teške scene. Često opasne. Ali sve to ide u rok službe.
Kada je reč o filmovima Crnog talasa, onda je, u zemlji zabranjivan a u svetu nagrađivan film “WR - Misterija organizma” Dušana Makavejeva poseban medaljon.
- Kao što ni za jedan film nisam tokom snimanju očekivala da će biti veliki, tako ni za Makov “WR - Misterija organizma”. Mislim da čak niko iz ekipe nije bio svestan svih umetničkih nivoa i jačine političke konotacije. Mak je dosta improvizovao, dopuštajući spontanost nama glumcima. Ako si na snimanju umeo da smisliš nešto inteligentno, on je to prihvatao. Nije od onih reditelja koji kruto vode glumca; nikada nije ograničavao slobodu glumačkog izraza. Dakle, čitava ekipa je bila mlada, zdušno smo radili, ne sluteći šta sledi. Odmah po završenom montiranju došlo je do komplikacije i ubrzo je zabranjen. Dvadeset godina kod nas je bio u bunkeru dok je svuda u svetu imao izuzetan prijem. Mislim da i u ovom trenutku kod nas taj film ima isto značenje kao i kada je snimljen - implikacije staljinizma, diktature. U to vreme, početkom sedamdesetih, otpočinje hajka na Crni talas. Pre tog, ispostaviće se, kultnog filma Dušana Makavejeva “WR - Misterija organizma” snimila sam “Jutro” i “Peščani zamak”, angažovane i kritičke filmove.