Kultura bez podrške
PISMA IZ PROVINCIJE
Snimajući filmove u bogomdanim prostranstvima umesto kojih je najčuveniji srpski hajduk Veljko nudio svoju glavu - u raznim fazama svog života često sam pohodio Timočku krajinu. Ipak, u zadnjoj deceniji jedva i da pamtim kad sam se poslednji put popeo na Čestobrodicu i odmorio očni vid u idiličnoj perspektivi ustaničkog Krivog vira - i ravnici nalik na rusku stepu koju zaklanja stamena gromada Rtnja. Tim pre mi je poziv da dođem u Zaječar i otvorim dvadeset i sedmi Pozorišni festival koji nosi ime Zorana Radmilovića bio draži. Veliki virtuoz glume i jedan od najznačajnijih srpskih umetnika dvadesetog veka rođen je pre osamdeset i pet godina u gradu na Timoku. Baš kao i rimski car Galerije, kao i već pomenuti prkosni hajduk Veljko Petrović, kao i osnivač socijalističke internacionale Svetozar Marković, kao i predsednik srpske vlade u najdramatičnijem periodu savremene srpske istorije Nikola Pašić...
Da budem gost Zaječara pozvao me je predsednik organizacionog odbora festivala koji uz novosadske Sterijine igre predstavlja jednu od najznamenitijih umetničkih manifestacija na kulturnoj karti Srbije gradonačelnik Boško Ničić. Višedecenijski lider i „gubernator“Timočke Krajine, kome je od političkih platformi i ideološko-stranačkih opcija kojima je pripadao uvek bilo važnije da „živi za Krajinu“. Da učini najbolje i najviše što može za narod koji ga glasa i ukazuje mu poverenje. Da nije tako, ne bi posle raspusnog pira i pustoši koju je iza sebe ostavio junak crnih hronika, estradni menadžer i perspektivni džoker SNS-A Saša Mirković - na vanrednim lokalnim izborima u proleće 2017. godine suvereno pobedio listu SNS-A.
Dok šetamo po lepo uređenom centru Zaječara u kojem dominiraju zgrada suda i istorijskog arhiva, dok nas prolaznici spontano pozdravljaju - Boško mi kaže: „Znam dosta gradonačelnika u Srbiji koji ne smeju ovako da izađu u narod i prošetaju. A ja mogu kad hoćeš - i time se najviše ponosim“. Odobravam mu, zagledan u vrh najviše građevine na trgu - i čudom ne mogu da se načudim? Na nekadašnjem višespratnom hotelu „Srbija“, baš kako seljaci crepom pokrivaju nadstrešnice i senjake kao golubarnik na dve vode dozidan je krov na čijoj središnoj omaji se vijori srpska zastava. Da nisam u Zaječaru, mogao bih da pomislim da sam negde u Južnoj Osetiji ili Čečeniji - koje makar tako zamišljam.
- Crni Boško, ko napravi ovo, jel i ovo kreacija Mirkovića - pitam ga? Nije samo on uništavao Zaječar, uništavali su ga i drugi - rezignirano mi priča Ničić i iznosi detalje: Da je njegov bahati progonitelj sada u bekstvu, da je jedno vreme bio u Makedoniji, a sada se krije na Kosovu i nudi svoje revolucionarne usluge albanskim vođama i najvećim neprijateljima srpskog naroda. Dok hodamo i razgledamo grad koji, nažalost, nije mnogo odmakao od onih slika koje su mi u sećanju od pre petnaest-dvadeset godina - gradonačelnik menja temu i sa velikim elanom, verom i nadom priča mi o perspektivama grada i regije. Nada se dolasku novih investicija, govori o planovima u infrastrukturi, u zdravstvu, u preduzetništvu - ali i u kulturi i očuvanju istorijskog nasleđa.
Ogorčeno mi govori koliko je zapanjen činjenicom da je Ministarstvo za kulturu Vlade Republike Srbije odbilo da adekvatnim i potrebnim sredstvima podrži pozorišne dane Zorana Radmilovića? Ruku na srce, te večeri na otvaranju festivala - bio je to pravi praznik pristojnosti i kulture. Prepuna sala, beseda vladike Iliriona, ugledne zvanice i gosti iz susednih zemalja, najznačajnije ličnosti kulturnog života Srbije, Vida Ognjenović, Ljubivoje Ršumović, Nebojša Bradić, sjajna premijera u režiji Božidara Đurovića. A narednih dana Festivala najkvalitetnije predstave iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Sofije i Sarajeva. Priznajem, zapanjen sam i ja? Ako Ministarstvo kulture ne podržava kulturne manifestacije ovog formata koje su najvrednije ogledalo srpske kulture - šta uopšte radi?