Kad Vučić sluša
Eto ti sad.
Pretekoše Stefanović i Vučević Đilasa i Jankovića i zatražiše vanredne izbore. Ako se pitate gde još vlast u punom kapacitetu traži vanredne izbore kad je to u opisu posla opozicije, ne tražite odgovor. Nećete ga naći. U pitanju je još jedan „prvoistorijski“izum naprednjaka koji vladaju (vanrednim) izborima i tom fintom bi po treći put da utvrde vlast, ali uvek na neodređeno. Kod njih vladavina ne traje do kraja mandata, nego do sledećih vanrednih izbora i tako, po svoj prilici, unedogled, sve dok jednog dana, poput onog čobančeta što se šalilo sa selom, zaista ne ugledaju vuka.
Poenta je da su naprednjaci na vlast
došli na redovnim izborima a sve vreme je održavaju onim vanrednim za koje, osim njihove lične procene da bi im mogli dodatno impregnirati vlast, nekog drugog razloga nema. Permanentno predizborno stanje, kontinuirana kampanja i na kraju vanredni izbori, plus mač rekonstrukcije koji visi nad glavom svake njihove vlade, naprednjački su perpetuum mobile koji treba da odgovori na tri zadatka. Prvo, da ne dozvoli inače jalovoj i dezorijentisanoj opoziciji da se koliko-toliko konsoliduje i bude ravnopravniji partner u izbornoj trci. Drugo, održavaju i pothranjuju iluziju o nadmoći – sve ćemo da vas pobedimo još jednom. I treće: disciplinuju sopstvenu kohortu stavljajući do znanja kako njihove pozicije nemaju mnogo veze sa političkom težinom i kako je jedino sigurno sidro njihovog broda Aleksandar Vučić koji marketinški odrađuje 90 odsto političkog posla svojoj partiji. Njegova svakodnevna logoreja i medijska natprisutnost upumpava helijum u njihove balone i drži ih na političkoj visini. Bez toga bi se strmoglavili u slobodnom padu i nema te vazdušne struje koja bi ih zadržala da se uz neopisiv tresak olupaju o zemlju.
Ko ozbiljan misli da bi naprednjačka lista kojoj bi nosioci bili ova dvojica
koji (kao) od Vučića ištu izbore a on im ih kao ne da, osvojila onih famoznih pedeset plus procenata na izborima? Možete li da zamislite plakate sa harizmatičnim likovima Nebojše Stefanovića, Miloša Vučevića ili, pak, Aleksandra Martinovića, Maje Gojković, Marjana Rističevića..., da ne nabrajamo dalje kako čitaoci ovde ne bi prestali sa čitanjem i otrčali u kupatilo da izađu u susret stomačnim tegobama.
Koliko vas se grohotom nasmejalo na Vučevićevu konstataciju kako su on i Stefanović „izneli predloge predsedniku Vučiću“i rekli „šta je po nama neophodno da se uradi kako za budućnost Srbije tako i za dalji politički rad Srpske napredne stranke...“. Mogu samo da zamislim kako njih dvojica iznose mudre predloge a Vučić netremice sluša i potvrdno klima glavom.
Istina je samo jedna
jedan od naprednjaka, i nju a radi je za se „Blic“o prostoj insajderski stvari: potvrdio iskoristiti četiri prenapučeni godine. Vučićev I ako se rejting taj rejting za cementiranje zadrži u punoj vlasti snazi, na eto još nama opet izbora za dve godine – tamo negde 2021, da se proveri šta je, u međuvremenu, urađeno za „budućnost Srbije“. Ako bi, kojim slučajem, Vučićevom cepelinu ponestalo helijuma ili bi počeo da ponire zbog opterećenosti korpe prepunjenom onima koji se o taj balon kešaju, e onda bismo, tvrd vam stojim, čekali na redovne izbore, sve da vanredne traži Gospod Savaot a ne Stefanović ili Vučević.
Možda, ako bi ih zatražila Ana Brnabić,
pošto ovih dana reče kako razmišlja da se i ona učlani u SNS. A Vučić uzvrati kako ima poverenje u ministre „dok mi Ana ne kaže drugačije“. Veliki je šaljivdžija taj Vučić, samo što njegove doskočice odavno ne izazivaju zdrav smeh, već više facijalis na umornom licu ovdašnjeg građanina. Koji je, usput, morao da proguta i jednu od najvećih laži – kako narod voli izbore.
Ne, gospodo, narodu ste izbore smučili
i sve će nas manje na njih izlaziti, ali to i jeste cilj. Jer, koliko god da ljudi izađe, uvek se od nekog broja može napabirčiti famoznih 54 odsto. Sve je ovde smešno, pa je komična i izborna matematika.
Može li iko da zamisli ove što su tražili izbore kao nosioce naprednjačke liste?