Jedan predlog Vučiću
ISKRENO GOVOREĆI
10 godina postojanja SNS obeležava u uslovima koji se današnjim žargonom nazivaju - apsolutnom dominacijom. Nadmoćna većina u Skupštini, stabilna Vlada i (što bi Dragoš Kalajić rekao), last but not least - predsednik republike koji definiše politiku, radi kao dragstor, vuče kao konj, a svojoj stranci obezbeđuje ideološku i političku superiornost, dok svojom omnipotentnošću i sveprisutnošću zatvara rupe, odgovara na sva pitanja, rešava dileme, razvejava nedoumice i definiše aktuelnu politiku države Srbije.
Vučićeva hiperaktivnost, koju mu ne mogu osporiti ni najveći mrzitelji, pretvorila ga je u personifikaciju vlasti i u jedinu metu političkih protivnika, koji se, kada je on u pitanju, ponašaju kao politički neprijatelji. Opozicija, nažalost, nije propustila priliku da ponovi grešku iz devedesetih, neprekidno pokušavajući da pokida lanac tamo gde je njegova najjača karika. Ovo je ujedno i jedina sličnost s devedesetim iako se mnogi trude da objasne da je danas daleko gore nego onda, a da je Vučić novi Milošević. Što se tiče grešaka opozicije, to ne čudi, jer lideri koji danas definišu strategiju opozicije, devedesetih u političkom smislu nisu postojali (Lutovac i Obradović), a ako jesu, bili su na Miloševićevoj strani (Janković i Jeremić). Greške su posledica neiskustva - naime, mnogi od njih političko iskustvo sticali su samo na poziciji vlasti (Đilas). Tu svakako ne treba zaboraviti javne ličnosti koje u opozicionom pokretu protiv Miloševića nisu nikad učestvovale, pa sad nadoknađuju propušteno (Goran Marković, Teodorović, Dušan Petričić). Najzanimljiviji su prvoborci devedesetih, koji su aktivno učestvovali u antimiloševićevskom pokretu, a koji su potom aktivno doprineli pobedi SNS i Tomislava Nikolića 2012, da bi potom, što je Vučić snažnije definisao svoju proevropsku i reformsku politiku, postajali sve gnevniji antivučićevci (Vesna Pešić, Srbijanka Turajlić). Tim paradoksalnim hodom došlo se do toga da su građanski intelektualci, oni koji su 2012. aktivno ili prećutno podržavali Nikolića, iskreno želeli radikale na vlasti, a ne proevropskog Vučića. Dokaz za ovu tvrdnju je to što ti isti danas aktivno ili prećutno, podržavaju nesuvisli konglomerat sastavljen od Dveri, Otadžbine, DS-A, Đilasa i Jeremića, dakle savez koji je svetlosnim godinama udaljen od ideje rešavanja kosovskog pitanja, a time i od ideje evropske Srbije. Kruna paradoksa u kom živimo jeste to što je Vesna Pešić (kao simbol građanske borbe) danas, svesno ili nesvesno, intelektualni motor antievropeizma, dok je Vučić poslednja nit koja Srbiju vezuje za mogućnost učlanjenja naše zemlje u evropsku porodicu. Da konfuzija bude veća, građanskoj eliti u njenim antieu naporima pomažu građanski i liberalni mediji, a Vučiću u proeu politici, ex radikalski glasači.
U momentu kada je Vučić preveo tradicionalno evrofobičnu i konzervativnu polovinu naroda u evoentuzijaste, umesto da se desi konsenzus oko najbolnijih državnih i nacionalnih problema, desila se burleskna idiotizacija i transformacija nekad proeu opozicije u ovo što je sad.
Objektivna svedočanstva o ekonomskoj situaciji pokazuju mnogo bolje stanje nego atmosfera u društvu koje je po retorici na ivici ratnog stanja.
Zato Vučiću predlažem da uradi isto kao onomad kad je uveo moratorijum na razmenu teških reči sa čelnicima Hrvatske: da uvede moratorijum na razmenu uvreda sa liderima opozicije. To će ih naterati da se zaustave sa abnormalnim uvredama i pretnjama i izoluju svoje ekstremiste. Time bi se politička borba uvela u normalne tokove i otvorio put ka normalizaciji Srbije.