Nemi posmatrači
Manijak je spopao maloletnu devojčicu u tramvaju. Vi, ostali putnici ste to nemo gledali. Odmah iza napadnute devojčice, sedele ste vas dve, žene, jedna iz druge, verovatno i same majke, a možda i imate devojčice. U tom trenutku, čini se i potpuno nesvesne da je na tom mestu moglo da bude i vaše dete. Sedele ste i ćutale. Da stvar bude gora, povremeno bi ste izvile vrat kako bi mogle bolje da vidite. Kao u bioskopu. I ništa niste uradile. Ni vas dve, ni ostala nekolicina putnika. Ćutale ste, a ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka.
# Ništa niste uradili. Ćutali ste. Ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka
Nažalost, ova vest nije nikakva novost. Manijaka ima na svakom koraku. U autobusu, tramvaju, školi. U porodici. I strašno je to što nam je to postalo svakodnevnica. Još strašnije je, međutim, što nemo posmatramo nasilje. Ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka.
Ne treba, naravno, da svesno rizikujemo svoj život, da fizički nasrnemo na silovatelja ili mučitelja, rizikujući time da i sami postanemo žrtve. Ali, gde nam se izgubila ljudskost? Kako možete da sedite i mirno gledate kako maloletno dete doživljava svoju doživotnu traumu? A vi ne pokušate ništa. Ni da telefonom pozovete policiju, Hitnu pomoć... Ni da odšetate do vozača tog istog tramvaja i diskretno mu sugerišete da zaustavi vozilo. Sedite nemi, a ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka.
Samo zamislite scenu - pratite svoju ćerku u školu, dali ste joj sendvič, poljubili je u obraz, rekli joj da pazi kako prelazi ulicu. Nekoliko sati kasnije, gledate na snimku svoje prestravljeno dete kako od šoka ne može da se odbrani od manijaka koji je napada. A zatim vidite nemu publiku koja sve to ravnodušno gleda. Vaša ćerkica plače i govori vam kako niko nije hteo da joj pomogne. Zamislite sve to slobodno jer ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka.
I šta biste uradili? Dali biste sve na svetu, samo da je neko od njih skočio, gurnuo manijaka, pozvao policiju, zaustavio tramvaj. A niko nije.
Molim vas, ne žmurite na nasilje. Ta žrtva je mogla da bude vaša ćerka.