O razmimoilaženjima i svađama među nekim umetnicima
“Quod licet Jovi, non licet bovi” latinska je poslovica koja poredi dva junaka – Jupiera (Jupiter/jovis i bos/bovis), vrhunsko rimsko božanstvo, i vola, a tamo gde volova nema, onda može da bude i obično govedo. U prevodu sa latinskog ona glasi: “Ono što
POSLOVICA IMPLICITE SADRŽI i mogućnost detronizacije - raskrinkavanja božanstva, nalaženjem slabe tačke ka njegovom svođenju na obično ljudsko biće. Vo je vo, i za njega je suvišno tražiti načine kako da eventualne tajanstvene moći budu raskrinkane, a rogovi, njegovo glavno oružje, i te kako se vide.
Poslovica je davno zaživela, pomalo je pohabana i danas sa internetom, Instagramom, Fejsbukom, televizijom, rijaliti programima, raznobojnom štampom sve i svi podložni su vulgarnom ogoljavanju, svođenju na najmanji zajednički sadržalac – upotrebljivost za dnevne potrebe. Suština je prepustila značaj formi - pojavnosti, i stoga ne čudi da londonski “Gardijan” od svog filmskog kritičara traži da iz Kana piše kako je film primljen, a ne da se bavi analizom prikazanog dela. Štampa na engleskom jeziku zaprljana je tračevima, a ona na ćirilici takođe ne odoleva iskušenjima zavirivanja “ispod struka”.
Novine na ruskom jeziku štampane u vreme polarizovanog sveta nisu se bavile perifernim fenomenima. “Pravda”, “Literaturnaja gazeta”, “Komersant” izlazili su pet puta nedeljno na po dvanaestak stranica sa esencijalnim vestima koje nisu plasirane u formi poslovica. Sve je bilo jasno. Subotom i nedeljom štampe nije bilo, uz obrazloženje iz redakcija da su “svetske agencije bile zatvorene” ili “da se u svetu vikendom ništa ne dešava”, bez obzira na to da li su sovjetske trupe baš ušle u Avganistan ili je u Sibiru meteorit napravio enormni krater...
Vremena se menjaju, ruski dnevnik “Komersant” ulazi u brak iz računa sa “Fajnenšel tajmsom” i u luksuznom nedeljnom dodatku “Коммерсанть Weekend” donosi rafiniran pregled nesporazuma - malih svađa između velikih ljudi u proteklih stotinak godina koje su za posledicu imale prekid velikih prijateljstava, obožavanja i uvažavanja, nevidljivost druge osobe do njenog fizičkog iščeznuća. Nekada bi se posvađani i pomirili. Počev od lažnih glasina koje su prekinule drugovanje Vasilija Kandinskog, jednog od utemeljitelja apstraktne umetnosti, i Arnolda Šenberga, oca dodekafonije, izazvavši bučan antisemitski šum u Šenbergovim ušima, do rastanka osnivača pokreta “Dogma” Larsa fon Trira i Nikolasa Vindinga Refna, posle konferencije za novinare koja je po premijeri filma “Melanholija” u Kanu 2011. bila razlog da Fon Trir bude proglašen nepoželjnom osobom na festivalu. Do danas ne komuniciraju jer “on (N. V. Refn) održao je konferenciju za štampu sledećeg dana nakon moje izjave o Hitleru. Mogao je da kaže ‘Lars je idiot koji pravi loše filmove, ali nije nacista jer poznajemo se, đa- vo bi ga znao, toliko godina.’ Ali on to nije izgovorio”.
Frensis Skot Ficdžerald posle desetogodišnjeg druženja sa Hemingvejom, od dana kada mu je pomogao da iz novinarskih čizama uđe u spisateljske cipele, u momentu stvaralačke krize napisao je za časopis “Eskvajer” ispovednički esej i najavio da je došao kraj njegove “romantičarske faze” oslikane u romanu “Veliki Getsbi”. Hemingvej je to pozdravio i dodao da F. S. Ficdžerald piše literaturu “za gospođice” i javno se zapitao “kakav čudesan bi pisac bio sa svim svojim neznanjem, nedostatkom obrazovanja i idolopoklonstvom prema bogatima... Da, on je kao koker španijel.”
Između Gora Vidala, mlade zvezde novog američkog romana i prvog skandal-majstora, i Trumana Kepotija trajalo je zakleto prijateljstvo započeto susretom u domu Anais Nin. Posle trogodišnjeg oduševljenja, započet je tridesetšestogodišnji rat iniciran Vidalovom šalom kojom je, predstavivši se kao Kepoti, unakazio novu dramu Tenesija Vilijamsa u borbi za sticanje njegove naklonosti. Kepoti je od tada za svog zakletog druga govorio ”da mu ga je jako žao jer mora da diše svakoga dana”, dok je Gor Vidal izjavio: “Smrt, to je najbolje rešenje za njegovu karijeru”.
Gabrijel Garsija Markes i Mario Vargas Ljosa, posle desetogodišnjeg prijateljstva, posvađali su se 1976. u holu bioskopa na premijeri treš filma “Preživeli” o ljudožderima. U foajeu bioskopa se u stvari ukazao vrh ledenog brega pod imenom Fidel Kastro - pravi uzrok razmimoilaženja među njima. Markes je obožavao Fidela, za Vargasa Ljosu Kastro je bio diktator. Markes je u zlatno doba drugovanja govorio “Mario je mnogo bolji od mene – i kao pisac i kao čovek. Prosto, pitam se, kako me podnosi.” Posle zastoja u prijateljstvu, dugom 38 godina, do Markesove smrti, Vargas Ljosa je napisao: “Došlo je vreme da se stavi tačka na ovu priču. Rastrojila me je vest o njegovoj smrti, kao što je tužno bilo saznati o smrti Kortazara i Funetesa. Oni ne samo da su bili veliki pisci, oni su bili izuzetni prijatelji. Strašno je ostati poslednji iz pokolenja.”
žan-pol Sartr i Alber Kami prekinuli su prijateljstvo zbog različitih stavova po pitanju nivoa otklona u levičarskoj ideologiji. Kami je bio zadovoljan mirnim marksizmom, Sartr je nalazio opravdanja i za političko nasilje usmereno ka izgradnji srećne komunističke budućnosti.
Žan-lik Godar i Fransoa Trifo takođe su se razmimoišli zbog ideologije i njene primenljivosti na svet celuloida. Trifo je za Godara imao samo reči priznanja:
“Godar je razorio sistem, smrvio ga je kao što je to učinio Pikaso u slikarstvu. Kao Pikaso, Godar je učinio da je moguće sve. Iznad svega sam ponosan na to što je takav čovek moj prijatelj.” Po prestanku prijateljstva Godar je napisao: “Zašto smo se posvađali? Ne zbog filma, ne ni zbog revolucije. Zbog nečeg drugog. Srećom po mene, to drugo nema ime. Može da bude da je Fransoa mrtav. Može biti i da je živ. U stvari, svodi se na isto, zar ne?”
Josif Brodski nije bio oduševljen romanom Vasilija Aksjonova “Opekotina”, što je i pokazao, čime je prekinuo njihovo četrnaestogodišnje prijateljstvo. Posle smrti Brodskog, Akjonov je rekao: “Nikada neću pisati uspomene na Brodskog. Zato što smo nekada bili prijatelji”.