Strašan da ne može biti mit
Prošao je jedan vek od našeg najvećeg herojstva i stradanja. Potpisano je primirje na duge i do vrata Evrope krvave četiri godine Prvog svetskog rata. Sukoba koji se vodio na svim okeanima i gotovo svakom kontinentu, ali su, na našu nesreću, najveće borbe bile u Evropi i Srbiji.
Pucnji Principa na Ferdinanda samo su poslužili Austrougarskoj za brutalan start i trku ka svojim kolonijalnim ambicijama, na čijem se putu našla Srbija, zemlja iscrpljena borbama u dva balkanska rata. Početne pobede nad daleko jačim neprijateljem i odbijanje predaje dočekano je napadima sa svih strana od Austrougarske, Nemačke i Bugarske. Kada je sve bilo izgubljeno, nisu odustali, golgota preko Albanije i na kraju povratak. Probijanje Solunskog fronta i pobeda! Četiri imperije - Osmanska, Austrougraska, Ruska i Nemačka su nestale! Po kojoj ceni i kako smo mi uopšte preživeli? Izgubili smo 60 odsto muškog radno sposobnog stanovništva, uništeno je 70 odsto industrije, 1.264.000 građana je poginulo (28 odsto populacije), a svaki drugi mobilisani vojnik je stradao.
#
Izgubili smo 60 odsto muškog radno sposobnog stanovništva, a 1.264.000 građana je poginulo (28 odsto populacije)
Ako je Španski građanski rat bio poslednji “romantični” sukob na svetu, Veliki rat je poslednji oko koga se Srbi u potpunosti slažu, kako su bili istrajni, ujedinjeni i hrabri da unište osvajače i odbrane prag sopstvene kuće. Kakvim grozotama je mladi srpski vojnik svedočio u te četiri godine, današnjim generacijama ne mogu da približe ni najbolje kompjuterske simulacije. No, zato su se naši zvaničnici pobrinuli i da tu veličanstvenu pobedu nepošteno vrate u javni diskurs. Odnosno, samo i nauštrb Drugog svetskog rata, jer već decenijama nam ne odgovara što su drugi put sa ovih prostora Nemce oterali, gle užasa, partizani.
Najtragičnije je što smo kao generacija morali da preživimo bombardovanje saveznika iz tog Velikog rata. Što u svakoj danas međunarodnoj diplomatskoj tarapani oni nisu na našoj strani. Što nam je Prvi svetski rat propaganda, a ne iskreni pijetet prema stradanju tolikih junaka. Pa u tom vrtlogu ideologija i dalekih podataka više ne znamo ni šta smo ni ko smo, eto za početak, republika ili kraljevina. Krune stavljamo po novogodišnim rasvetama, a kraljev dvor je bez struje. Podižemo spomenik “Starom kralju” na Trgu republike, a uz to ni današnjeg kralja ne želimo, jer mu većina zamera što još nije naučio padeže.
Prvi svetski rat je toliko istinit, ali i strašan, da ne može postati mit, što nekima predstavlja problem, dok sa druge strane današnji propagandisti nikako ne uspevaju da izađu iz istorijskog galimatijasa ironije.