Migranti nisuđavoli
Bez etike nema ni ekonomskog ni političkog niti bilo kakvo pomaka nabolje, ni prosperiteta, kaže Ivan Lalić, pisac komada „Ljubav u Savamali”, čija je premijera 16. novembra (19.30) u Zvezdara teatru.
Režiju potpisuje Darijan Mihajlović, a u središtu priče, koja se odvija u današnje vreme, jeste ljubav jednog migranta i devojke iz beogradskog solitera i kroz to se prelama priča o nama, vremenu, raznim aktuelnim temama i dilemama.
- Nikada nisam napisao komad koji je imao veće utemeljenje u realnosti kazao je Lalić na početku razgovora.
- Centar Miksilište, koji postoji i danas. Tokom tri godine, osnovan je 2015, tamo se dešavalo toliko toga i najčešće je bilo u visokom tonusu, od emocija, suza do čak radosti, katarze, pročišćenja. Dakle, na delu su bile apsolutne vrednosti koje su imanentne umetnosti. Kad su me pitali otkud mi kao umetnici u humanitarnom poslu, rekao sam - pa mi promovišemo iste ideale, iste vrednosti. Povremeno se pojavljivala i ksenofobija kao opšte mesto balkanske stvarnosti, a kako vidimo, i evropske. To je bilo okidač.
- Jer nudi sasvim realan model, a to je model multikulturalnog društva. Društvo solidarnosti, empatije, kao nešto što je najprirodnije. Naglašavam to jer tokom devedesetih smo otišli kuda smo otišli, u sasvim suprotnom pravcu i, najblaže rečeno, ne delujemo kao iole srećno društvo. A ako se podsetimo kako smo živeli pre tih devedesetih, imamo iskustvo normalnog, čak prijatnog života u multikulturalnosti. Bilo nam je sasvim okej. Mi smo taj humanitarni centar Miksilište, u kome smo pružali pomoć migrantima iz Sirije i svim drugima, pokrenuli na dan „Oluje” želeći da podsetimo na te ljude koji su tada došli iz Hrvatske, na to kako su došli. Jer, zapravo nije bitno ko je, nego kakva ga je muka naterala. To je pristup koji pobuđuje solidarnost. I to se, kao što znamo, i desilo. Ponosni smo na sve što smo uradili, i na naše ljude,
sugrađane. Rekli ste da sa ovim komadom više niste na, vama najbliskijem, polu komedije?
- Želeo sam da jednu temu koja je biblijska i teška uradim u mekšem vidu. A tokom rada na predstavi, kroz reditelja i glumce shvatio sam da žanr ide ka melodrami. Videćemo kako će publika reagovati... moglo bi biti suza, a možda i smeha. A po vokaciji sam bio i jesam pre svega komediograf.
Šta je komedija danas, eskapizam ili?
- Vreme u kome smo nije nimalo sjajno. Živimo u društvu koje je duboko podeljeno, koje se sreće sa raznim blokadama, odlivom ljudi. A to je vrlo plodno tlo za komediografa. U ovom komadu ima i nečeg iz sterijanske matrice, mislim na „Rodoljupce”, tj. večito putovanje u Evropu, i na evropejce i lokalce, njihovu inverziju. Svaki dan gledamo kako dojučerašnji ljuti nacionalisti postaju veliki evropejci, a ima i obrnutog. Ta igra sugeriše i smrt ideologije. Na kraju će ostati
- kao lakums na temu ko smo i šta smo - dobri ljudi i loši ljudi.
Gde smo sad?
- Mislim da smo posle devedesetih, i svega što se događalo tada i posle toga, upali u vakuum u zarobljeno društvo koje je zaboravilo neke elementarne etičke vrednosti, a bez etike nema ni ekonomskog ni političkog niti bilo kakvog pomaka nabolje, ni prosperiteta. Odavno su umni ljudi rekli da nije moguće bez etičkih normi praviti zdravo društvo niti postići napredak. Predstava govori i o tome da ti migranti nisu đavoli, to su ljudi kao mi. Imaju biografije, nisu bezoblična masa koja putuje. Sutra mogu biti bogatstvo različitosti jednog društva. Kao što su velika društva poput npr. američkog, nemačkog sazdana od bogatstva različitosti… Moj sin je veliki fan francuskog igrača Mbapea, a čovek je iz Afrike, i to niko ne postavlja kao pitanje.