Srbija mora da zaustavi veličanje haških osuđenika
Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević... Živojin Mišić, Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Petar Bojović. Tri tačke su između zato što jedni i drugi ne mogu nikako u istu rečenicu.
Ni vrednosno, ni moralno, ni pravno, ni politički, iako ih u poslednje vreme revizionisti sve češće izjednačavaju.
Baš u doba kada Srbija obeležava vek od završetka Prvog svetskog rata, tokom kojeg je ispisala najblistavije stranice svoga postojanja, u delu javnosti se slavodobitno, poput najvećih vojvoda, pojavljuju osuđeni ratni zločinci. Uključenje uživo Ratka Mladića, prvostepeno osuđenog u Hagu na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, u emisiji Milomira Marića poslednja je u nizu takvih predstava. Ako se tome doda da je Ministarstvo odbrane na nedavnom Sajmu knjiga promovisalo ratni dnevnik Nebojše Pavkovića, da je na Vojnoj akademiji predavanje održao Vladimir Lazarević, te da je još jedan haški osuđenik, Veselin Šljivančanin, držao govor na stranačkoj tribini u Beškoj, a da je Vojislav Šešelj i dalje poslanik u Skupštini Srbije, postavlja se pitanje da li će se i kada u Srbiji konačno prestati sa veličanjem u Hagu osuđenih ljudi i početi s kažnjavanjem onih koji to čine.
Direktor Komiteta pravnika za ljudska prava “Yukom”, Milan Antonijević, ističe za “Blic” da zakon koji sprečava promovisanje ratnih zločina i zločinaca već postoji, ali da se ne primenjuje.
- Reč je o Zakonu o zabrani manifestacija neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obeležja, koji je donet još 2009. godine, a u čijem članu četiri stoji “zabranjuje se proizvodnja, umnožavanje, skladištenje, prezentacija, širenje ili na bilo koji drugi način upotreba simbola kojima se propagiraju ili opravdavaju ideje, radnje ili postupci lica za koja su ta lica osuđena za ratne zločine”. Prilično je jasno da se taj zakon odnosi i na uključenje Mladića u televizijski program, ali se zakon uopšte ne sprovodi objašnjava Antonijević.
Kako kaže, bez obzira na to što Mladić još nije pravosnažno osuđen za genocid, država ni sa moralne ni sa ustavno-pravne strane ne može da veliča ratne zločine.
- Država je usvojila akcioni plan kojim se obavezala
da će obaveštavati žrtve o puštanju na slobodu ratnih zločinaca, a kakvu onda poruku žrtvama šalje kada tim zločincima organizuje tribine, predavanja, promocije knjiga... Ceo fokus treba prebaciti na žrtve. Možete zamisliti kako su se žrtve ratnih zločina osećale kada su na televiziji sa nacionalnom frekvencijom čuli Mladića. Promocija ratnih zločina ne sme biti državna politika, i to svakako ne doprinosi smirivanju strasti u regionu
- podvlači Antonijević.
Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov naglašava za “Blic” da Srbija mora zabraniti veličanje ratnih zločina čak i da zakon ne postoji.
- To je obaveza svake države koja želi da uđe u porodicu evropskih naroda. Nažalost, država je prva dala povod za veličanje haških osuđenika kada je organizovala predavanje Lazareviću na Vojnoj akademiji, a Šešelju dozvolila da i dalje
bude poslanik. Sada kada se Mladić pojavio uživo na televiziji, nadležni iz REM-A poručuju “kome je do morala nek ide u crkvu”?! A posle se čudimo što je Srbija bila u 15. redu na svečanosti u Parizu povodom obeležavanja stogodišnjice od završetka Velikog rata. Potrošili smo sav moralni kapital stečen u Prvom i Drugom svetskom ratu - ističe Popov i dodaje da je Nemačka najbolji primer kako se jedna država ograđuje od ratnih zločina.