Pazi kako držiš makaze
Prigodan rad makazama povodom izložbe kolaža Jelene Trpković “Pred Vama stoje samo muškarci” u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda
svetski lideri okupili u Parizu na obeležavanju stogodišnjice završetka Prvog svetskog rata, dvoje ljudi našlo se u Gracu kako bi obeležili atentat koji je bio povod za njegov početak. Anita Hohenberg, prapraunuka austrijskog nadvojvode Franca Ferdinanda i Branislav Princip, potomak rođaka Gavrila Principa pružili su ruke u sklopu događaja nazvanog “Rukovanje za mir”. Bio je to njihov prvi susret. I bio je emotivan, rekao je organizator, austrijski umetnik Igor Petković. On je u Gracu organizovao niz kulturnih događanja povodom stote godišnjice završetka rata i pozvao najbliže rođake dve porodice koje su bile direktno upletene u njegov početak.
Godine 2006, 25. novembra, Beč je inaugurisao festival “Novokrunisana nada” povodom dvestapedesetogodišnjice rođena Volfganga Amadeusa Mocarta, pod umetničkim rukovodstvom operskog redtelja Pitera Selersa. Grad Beč izdvojio je 40 miliona evra za ovaj Festival tokom koga nije izvedena ni jedna jedina nota koju je Mocart komponovao, već je novac usmeren na neaustrijske umetnike koji su stvorili nova dela nadahnuta etičkim duhom Mocartove muzike - istina i praštanje, magija i preobraćenje, ljubav, ritual smrti...
Osam godina po završetku Velikog rata, u Kelnu je na Izložbi nezavisnih umetnika Maks Ernst izlagao neveliku sliku (dimenzija 196 x 130 cm) koja je predstavljala Devicu Mariju koja naočigled trojice svedoka pljuska po guzi mladog Hrista. U dekirikovskom arhitektonskom klancu, u prvom planu je Madona u agresivno vatrenocrvenoj haljini sa podignutom desnom rukom koja se odlučno spušta ka dečakovim gluteusima. U skraćenju iza nje, kroz prozor vire tri svedoka nadrealista: Andre Breton, Pol Elijar i sam slikar. Nepoznanica ovog blasfemičnog prizora (Maks Ernst je te 1926. promptno ekskomuniciran iz crkve) jeste da li Madona pljeska mladog Hrista preventivno (“da ne razbije krčag kada bude išao po vodu”) ili ga kažnjava za nešto što je loše učinio (“razbijen krčag”).
Londonski teatar “Sedlers Vels” postavio je 1995. balet koji se do danas održao na repertoaru na Vest endu i na Brodveju. Metju Burn, samouki plesač i koreograf, pošavši od romantične muzike Petra Iljiča Čajkovskog i poznatog libreta napravio je baletski bestseler u čijem središtu nije prikaz stradanja Ondine, nemačke romantičarske varijacija Andersenove bajke o Maloj sireni, već sudbina krunskog princa, hladnoća njegove nedodirljive majke i čežnje za oslobađanjem, otelotvorene u pojavi labuda. Metju Burn je sve plesačke numere originalno mišljene za balerine dodelio muškarcima, pomerio težište sa nimfe na čoveka, sa mita na psihološko, pri čemu je zadržao pouku da greh izdaje jedino kroz smrt može biti prevaziđen.
Prvi svetski rat 19141918: rovovi, blato, kiše, zemljani cvetovi zasejani granatama, skakutavi aeroplani, stisnuti vojnici koji se osmehuju kao patriote i kao topovsko meso, fotografije u novčanicima, pramenovi kose voljenih koje golobradi momci nose na ratišta, dobrovoljci svih doba, bolničarke, sveštenici, građa su sećanja, izložbi, priredbi koje komemoriraju Veliki rat. Za crnosvetleću svežu krv na crnobelim fotografijama nisu potrebne legende niti dodatna boja. Nedoživljeni zagrljaji, želja za dodirom, ubrzanim otkucajima srca u krilu voljene... snovi o lepom a nepoznatom, isijavaju čežnju sa hiljada ratnih fotografija. Gledamo bez glasa na neme svedoke toka istorije koji je reverzibilan. Kao na opomenu i kao na pouku.
Tri dana pre 11. novembra 2018. u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda otvorena je izložba kolaža Jelane Trpković “Pred Vama stoje samo muškarci” i apendiks “Nostalgija” na kojoj je predstavljeno 16 radova kombinovanom tehnikom koji su nastali 2018. Jelena Trpković koristila je najčešće fotografije vojnika iz Prvog svetskog rata, makaze, lepak, različite vrste boja. Na većini radova Vermerovski crno-beli keramički podovi koji počinju kao kvadrati a u dubinu prizora prelaze u rombove platforma su za snoviđajne prizore susreta “šivaćih mašina i kišobrana na operacionim stolovima”, poglede na ru- ševine grada popločanog truplima, zloslutne ptice u bezizlaznim situacijama pokušaja da izlete kroz zastakljene luksuzne prozore, presamićene žene koje batinaju besni muževi jer im na poslu nije išlo baš kako su želeli, guske ispred dva uvećana Brojgelova platna i grupnog portreta Bore Iljovskog, Vesne Golubović, Tomislava Kauzlarića, Marije Dragojlović, Stevana Kneževića, Jelene Trpković i Slobodana Milivojevića Ere, guske kao prethodnica neromantičnog prizora “Labudovo jezero” sa osam balerina u drugom planu, četrdesetak vojnika u predahu i falusoidnim DC9 u niskom preletu, tek iznad golog granja. Tu su i dva neobična portreta “Danilo i Lokrum” na kome je Danilo Kiš s leđa i “Milan, Lokrum i Pošip, berba 71”, na kome su Milan Milišič, čaša belog korčulanskog vina i ostrvo Lokrum.
Pred sobom imate samo muškarce. / Probudili su se iz sna. Bio je mrak / U sobi. San je bio strašan. / Molim vas da ga ostvarite.
“Prvi put sam tu pesmu videla kada je pisana - mislim 1990… Sve što je Milišić pisao, on bi meni dao to da pročitam i ja bih stavila neke male primedbe koje još postoje na tim originalnim tekstovima; on bi... ili razmislio o njima, ili bismo porazgovarali...” (Katalog izložbe: Radonja Leposavić, iz razgovora s Jelenom Trpković, Hvar, 13. avgust 2018.)