Vidimo se pre čitulje
LEVOM RUKOM
Poslednjih godina se srećemo samo po sahranama. Ne umemo da objasnimo šta nas je sve razdvojilo, zbog čega se nikad ne javimo, zašto nekad ne svratimo… Stežemo ruke jedni drugima, dobacujemo se mokrim pogledima, sporazumevamo se kratkim rečima koje su zapravo rečenice: „Užas”; „Sećaš se”; „O, bože”. Dok se posle pogreba spuštamo niz stazu ka izlasku sa groblja, tiho se pozdravljamo, obećavajući, svaki put nekom drugom jedno isto: „Hajde da se više ne viđamo samo na sahranama”. Kao da više ništa ne može tako da nas spoji kao strašne vesti da smo još nekog izgubili.
Kada sam prošlog četvrtka krenula na tribinu za podršku karikaturistima Coraxu i Dušku Petričiću i listu „Danas” u prostorijama opštine Stari grad, bila sam uverena da ću ući u polupraznu salu u kojoj će sedeti onih istih 14 koje na takvim mestima inače viđamo. I sala i hodnik su bili prepuni ljudi koje ne znam ili koje znam, ali sam ih poslednji put srela pre 4, 14 godina, ili kao Sanju I., pre 37 godina (u klupi 14. beogradske gimnazije)! Moje uzbuđenje pred tom slikom je bilo toliko da je moglo da se desi da to zapamtim kao predivan događaj i da zaboravim odvratan povod za naše okupljanje. A povod je bila odluka do danas anonimnog junaka da natera direktorku biblioteke u Lazarevcu da nakon jednog dana skine izložbu karikatura i da tu bezumnu ideju predstavi kao svoju.
U Lazarevcu je razmontirana izložba, crteži su izbačeni iz metalnih ramova i bačeni na pod, u Kruševcu su nekoliko dana kasnije šutirali po zemlji Borka Stefanovića pošto su mu metalnom šipkom razmontirali glavu. U subotu su na konferenciji za štampu koju je sazvao Savez za Srbiju iza Borka i njegove krvave košulje stali i predsednici opozicionih stranaka koje nisu članice Saveza. Bila je to druga jezivo lepa slika prošle nedelje. Lepo je bilo videti ih okupljene u zajedničkom osećanju užasa, ali zar su okupljanja zaista moguća samo takvim povodima?
Prstima sam gurala suze nazad u oči pred slikom publike u Aleksincu koja je na poziv Kokana Mladenovića ustala da nekoliko minuta aplaudira zamrznutom liku Sergeja Trifunovića, koji ih je gledao sa platna jer je proteran sa scene. Tako je bilo i sledeće večeri, kada su glumci Narodnog pozorišta učinili isto. Prizor u kome gledaoci i kolege zajedno ustaju u odbranu glumca Sergeja Trifunovića od onih koji su se zainatili da ga zbrišu ne samo sa pozorišnih dasaka nego i sa svakog drugog poda po kojem hoda (u njegovom slučaju - trči) treća je božanstvena slika izazvana zlom, koje ostaje i kad se pozorišni festival završi, a publika se vrati kućama.
Ništa se ne dešava samo nekom drugom i u nekom drugom gradu. Borku verovatno nije moglo da se desi da mu zabrane da crta ili da glumi, ali je Sergeju i Dušku i Coraxu mogla da se desi šipka o glavu. Za tu vrstu obračuna sa bilo čijom glavom javne i nejavne ličnosti koja bi htela slobodno da misli nije rezervisan Kruševac i petak nego je to moguće svakog minuta na svakom pedlju današnje Srbije. Slaba je uteha argument vlasti: „Osudili smo ih , uhapsili smo ih, šta još hoćete?” Naročito ako obratimo pažnju na to da predsednik Srbije u istoj rečenici u kojoj hvali brzinu hapšenja napadača na Borka postavlja kontra pitanje: „A da pitam ja vas ko je ubio Ranka Panića? Zašto niste našli ubice!?”. Kako se povezivanje ova dva slučaja može drugačije razumeti osim kao priznanje da Borko govori istinu kad kaže da je napad na njega bio pokušaj ubistva? Plašim se dok ovo ispisujem. Hajde da se ne viđamo samo po sahranama.