Nemoć i snaga filma
“Ne zanima me da li ćemo se upisati u istoriju kao varvari”, režija Radu Žude, Rumunija
RUMUNSKI REDITELJ RADU Žude se u nekoliko poslednjih godina istakao kao autor koji stvara dela koja kao da pripadaju, a zapravo bolno nedostaju srpskoj kinematografiji.
U filmu “Aferim” (2015) Žude se bavi vesternizovanim prikazom konstituisanja balkanske države tridesetih godina 19. veka. Ta država je obremenjena rasizmom, nasiljem i od moćnika slobodno shvaćenim razumevanjem zakona.
U svom najnovijem filmu “Ne zanima me da li ćemo se upisati u istoriju kao varvari” (2018), Žude preispituje ulogu Rumunije u Drugom svetskom ratu i njeno učešće u pogromu nad Jevrejima. Neuobičajeno dugačak naslov ovog filma je u stvari citat iz govora Jona Antoneskua (1882–1946), rumunskog militaristički nastrojenog diktatora, koji je sredinom 1941. godine pozvao na obnovu čistoće i zdravlja domovine. Lek za izlečenje bolesnog društva Antonesku je pronašao u ubijanju 300.000 Jevreja.
“Ne zanima me da li ćemo se u istoriju upisati kao varvari” otvoriće 6. decembra Treći festival meta filma u Art bioskopu Kolarac. Pored nesumnjive političke zapaljivosti teme kojom se bavi, novi Žudeov film zanimljiv je i u formalnom pogledu. On, naime, počinje u maniru metafilmske igre sa snažnim brehtovskim pečatom. U dvorani oružja rumunskog istorijskog muzeja, glumica Joana Jakob predstavi se imenom i prezimenom i direktno u kameru kaže kako će glumiti pozorišnu redateljku pod imenom Marijana Marin. Junakinja filma - Marin - dobila je od gradske uprave zadatak da organizuje ulični spektakl povodom nacionalnog praznika. Ona odluči da napravi predstavu koji će ujedno tematizovati rumunsku ulogu u pogromu i nacizmu.
Kao metafilmski materijal Žude u ovaj film ugrađuje rumunske ratne žurnale, Antoneskuove govore kao i čin njegove egzekucije od strane posleratne vlasti, ali i odlomke iz filma, u socijalizmu tretiranog kao “državnog reditelja”, Sergijua Nikoleskua “Ogledalo” (1993), u kojem se Antonesku u talasu istočnoevropskih rehabilitacija posle pada Berlinskog zida smešta u domen kontroverze. Metafilmski je i momenat moralne dileme kada rediteljka suočena sa arhivskim materijalom koji je litvanskog porekla odbija da ga koristi iako bi time osnažila svoju autorsku tezu.
Posebnu kopču sa publikom u postsocijalističkim društvima ovaj film lako uspostavlja, jer se u njemu pojavljuju i dileme prisutne u svakodnevnoj javnoj komunikaciji. Na koji način negovati kulturu sećanja, da li je neophodno baviti se isključivo sređivanjem svojih ormana sa leševima, da li je bez katarze moguće krenuti napred, da li je baš uvek potrebno zanemariti prošlost i okrenuti se budućnosti… Političke instance prisutne u ovom Žudeovom filmu usmeravaju rediteljku u pravcu relativizacije zločina, što ovom ostvarenju daje auru suštinske društvene rasprave.
Završnica filma “Ne zanima me da li ćemo se upisati u istoriju kao varvari” ukazuje da se ono što je autorka smatrala katarzičninm suočavanjem sa rasističkim iskazima poteklim od velikana rumunske kulture (Sioran, Elijade) pretvorilo u nacionalističko likovanje. Umetnost je tako u samoj priči filma pokazala svoju nemoć, ali je paradoks u tome što je Radu Žude ovim filmom pokazao snagu umetnosti.