Doba raspada iluzija
BRANISLAV LEČIĆ ZA “BLIC” O PREDSTAVI “UJKA VANJA”, SEBI, GLUMI, VREMENU
Uloga Ujka Vanje mi je obračun sa samim sobom - kaže Branislav Lečić, koji igra naslovnu rolu u predstavi „Ujka Vanja”, čija je premijera večeras u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
Režiju nove postavke čuvenog Čehovljevog komada potpisuje Egon Savin, a Branislav Lečić napominje da je sa posebnim nadahnućem radio ovu ulogu.
- Na prvi pogled Ujka Vanja možda i nije podela za mene. Možda je to pre Astrov, ili za koju godinu Serebrjakov. Međutim, ono što je Egon prepoznao u meni, inspirisao me da tragam za novim dimenzijama u svom glumačkom biću učinilo je da mi ova uloga u glumačkom smislu bude baš važna. Jer, u glumi je važno da s vremena na vreme, ‘ajd da to tako kažemo, pritresete gaće, da preraspodelite sopstvene snage na nov način.
I, ko je danas Ujka Vanja?
- Ujka Vanja može biti prepoznat svuda oko nas, na primer, čim izađete napolje. Mnogo je u ovoj zemlji sveta - bavimo se prostorom i vremenom u kome živimo puno čestitih ljudi, puno intelektualaca koji su, najkraće rečeno, skrajnuti od života. Neki od centra zbivanja, neki od sopstvenih šansi, neki od ovog, neki od onog, dakle ljudi razočaranih u ljubav u užem i širem smislu, u važne životne stvari, u sliku o sebi, u društvene ideale… Recimo, na slavama, rođendanima, drugim vrstama skupova, gde se pomalo i popije pa se ljudi otvore, čućete kako govore iz istog ugla kao i Ujka Vanja. Razočarani, depresivni, melanholični… Da se razumemo, nije reč o tome da li su u pravu. Najčešće jesu. Pitanje je kako se prema stvarima, a samim tim i prema sebi, odnose.
A ključno je?
- Živimo u vremenu raspada iluzija. Doba kraha iluzija, pa čak i ideja. Neke vrednosti u koje su ljudi verovali, koje su zdušno branili, neretko se i buntovno se za njih zalagali u socijalnom i u političkom smislu žestoko su dovedene u pitanje. I onda se čovek, žargonski rečeno, oseti kao budala, pa se u rezignaciji povlači… No, nije Čehov pesnik razočaranja ili melanholije. On koristi ta sredstva da bi pokazao ljudsku površnost - koja najčešće rezultira nekom dosadom i blaziranošću - da bi pokazao do koje mere su ljudi skloniji tome da potonu nego da potraže zrna lepote i smisla.
Da li je to odsustvo hrabrosti?
- Jeste. To je odsustvo hrabrosti, pre svega zbog obračuna sa sobom. Mnogo je lakše uvežbavati mantru obmane, samosažaljenja, jadikovku… A jadikovke i ža-
lopojke traže kletve, jer uvek neko mora biti kriv. I kreću krugovi pakla.
Reditelj Egon Savin je na konferenciji za novinare rekao da nema tog društvenog uređenja koje će rešiti problem ličnih iluzija, međutim, nije li zapravo dodatni problem kad se lično razočaranje dešava u trusnom društvenom kontekstu?
- To je tačno. Kad društvo funkcioniše po principu realnog optimizma, nade - pa čak i kad je to iluzija kao što je to u ideološkom smislu pokazala naša prošlost - onda to smanjuje destruktivnu stranu razočaranja. Suprotno tome, u društvenoj depresiji lična razočaranja dovode i do bolesti, do suicidnosti… U svakom smislu ne samo dragoceno nego i nepohodno je da društvo bude sa većom strukturom nade u sebi, da ne ponižava pojedinca, da neguje relevantan vrednosni sistem kako bi u čoveku budio želju da bude deo takve društvene zajednice, a ne da ima gotovo organsku potrebu da se skloni, pobegne. To u kakvom mi društvu živimo jasno je, ne treba trošiti reči. No, čitajući, radeći Čehova, dođete do toga da je lekovito okrenuti se drugom, pružiti pomoć i razumevanje drugom biću. Egoistično gledanje u sebe je siguran put u očaj i propast. Zrno života je u davanju.