JE REKLA: „NAPIŠI NEŠTO BRZO“, TAKO JE NASTAO SOFIJIN SVET
pa sednu da pišu. Ja šetam. Ne mogu da pomeram misli a da istovremeno ne pomeram i telo. Više od ostalih, ova knjiga „Baš kako treba” je nastajala dok sam šetao. Cela priča je već bila ispričana u mom mozgu pre nego što sam seo pred kompjuter. Živim u Oslu na mestu gde za pet minuta mogu da budem sasvim van civilizacije i da satima ne sretnem nikoga sem možda jelena ili losa. To je za mene suptilnost postojanja. Šetanje.
- Mnogo vremena i novca sam potrošio na očuvanje životne sredine (16 godina dodeljivana je Sofijina nagrada u vrednosti od 100.000 dolara - prim. nov.) i vrlo sam - Kada su odrasli na moje pitanje „zar ne mislite da je ludo to što postojimo”, rekli „ne baš”, odlučio sam da nikad ne odrastem (u duši). Pre „Sofijinog sveta” sam 10 godina predavao filozofiju u školi i kada sam poželeo da budem pisac puno radno vreme, nisam mogao da nastavim pre nego što završim svoje predavanje. Zato sam odlučio da napišem „Sofijin svet”. Rekao sam ženi: „Moram ovo da napišem pre bilo čega drugog. Doduše, nećemo zaraditi nikakve pare.” „Onda napiši brzo”, rekla mi je (vi žene ste vrlo praktične), i ja sam je napisao za tri meseca. Napisao sam je da bih bio slobodan, da bih bio pisac fikcije. A, eto, danas je prevedena na 65 jezika od kojih su dva srpski i hrvatski. Mislim da je to jedna od prvih knjiga prevedena na ta dva jezika. Ludo, zar ne? zabrinut. Ali, kada me pitate da li sam pesimista ili optimista, uvek kažem da sam optimista. (Možda bi trebalo da prestanem to da govorim.) Jer druga reč za pesimizam je lenjost. Digli ste ruke od svega i ne radite ništa. Tako da zvanično nikada neću reći da sam pesimista, možda ću samo ponekad da šapnem supruzi. Kao čovečanstvo imamo vrlo ozbiljne razloge da budemo pesimisti, ali ne smemo to sebi da dozvolimo.
- Globalno zagrevanje je potpuno uništilo planetu: suše, požari, u Kaliforniji i Australiji, oluje na Atlantiku, ljudi više ne mogu da žive na jugu Španije. To ozbiljno utiče na proizvodnju hrane. Životinjske vrste iščezavaju,
migriraju u čistije ekosisteme. To je objektivna činjenica. Ljudi su glavni krivci zbog tolike proizvodnje ugljenmonoksida.
- Da, to je istina, ali naša deca su nevina, a ona će morati da plate za to.
- Mi smo generacija koja je napravila ludu žurku, opijali smo se, bili nemarni, bezobzirni. A onda kažemo deci: „Sada vi to počistite.” Nemamo pravo da sledećoj generaciji ostavimo planetu koja je manje vredna od planete koju smo dobili. Zabrinut sam i, da vam iskreno kažem, sve mi je neprijatnije da putujem avionom, jer to užasno zagađuje okolinu.