,QGLMDQFL L UD]RQRGD
Ma kakvog duha bio čovek, sve se na kraju svodi na krv, napisao je D. H. Lorens u eseju “Indijanci i razonoda”. Pišući o različitom doživljaju zabave bele rase i Indijanaca daje zanimljive uvide. Tekst je deo knjige “Jutra u Meksiku“(Gradac) koju čine osam Lorensovih eseja
FENOMEN ZABAVE KOD belog čoveka Lorens promatra kroz pozorište.
I kaže da mi suštinski „idemo u pozorište da bismo se razonodili. Bilo da su to The Potters, bilo da je Kralj Lir, Elektra .... “Jer, veli, ljudi žele da ih, bar nakratko, nešto (što više) izvuče iz njih samih. „Poput malih bogova na nebesima gledamo sami sebe, tamo dole, u svetu pozornice kako se pod blještavim svetlom koje imitira sunce ponašamo apsurdno smešno, kao Pa Poter, a ipak prođemo nekažnjeno“. Ili se na toj pozornici koja je u tom trenutku realnost ponašamo „apsurdno tragično, kao Kralj Lir, i ne prođemo nekažnjeno: i dosta smo ponosni što nismo prošli nekažnjeno“.
Napominje Lorens: “Gledamo sebe, proučavamo sebe; smejemo se sebi; plačemo nad sobom: mi smo bogovi koji su iznad vlastitih sudbina. Što je veoma zabavno.““Beli čovek uživa”, zapaža Lorens, “kad na pozornici (ili ekranu) gleda vlastitu sudbinu, ali kao da nije njegova i da je on, zapravo, iznad nje”.
„Sva je tajna u tome što se na taj način oslobađamo bolnog i vazda bednog usuda našeg stvarnog života“, kaže Lorens. Po njegovim rečima, dok posmatramo ono što nas zabavlja, naša prava realnost je potisnuta i „promatramo svoje glinene dvojnike, tako apsurdne ili tako tragične“.
Bioskop, veli Lorens, još izražajnije pokazuje fenomen zabave kod bele rase: “Gledajući pokretne slike, on se još više otrgao od čvrste majčice zemlje. Tu su ljudi zaista senke: senke - slike koje kao da izlaze iz njegovog uma. One žive u brzom kaleidoskopskom svetu apstrakcija. A čovek koji posmatra igru senki sedi kao pravi bog, sav je u orgiji apstrakcije, sav se topi u razdraganosti posmatrača.“
Kod Indijanaca, ističe Lorens, stvari stoje sasvim drugačije. Iscrpno piše o tome.
No, ukratko; igrajući ritualne plesove ili upražnjavajući druge vidove zabave, Indijanci nisu ni iznad ni pored. “Oni nastoje uhvatiti korak s prirodom, univerzumom... „To je ples golog bića krvi koje brani i razume sopstvenu izdvojenost u ritmu univerzuma”). (...) Oni ništa ne predstavljaju, oni prosto jesu nešto na mek, suptilan način. (...) Oni doživljavaju tananu, iskonsku unutrašnju radost, učestvujući u misteriji prirode. To ih i zabavlja, čak i na onaj čisto ljudski način.“
Za Indijance, piše Lorens, stvaranje je velika bujica koja zauvek teče i u divnim i u strašnim talasima.
Kod njih „duša čovekova je pozornica na kojoj se odigrava svaka tajna“, a „um je tu kao sluga da se pobrine da čovek ostane čist i istinit u odnosu na sveprisutnu tajnu. Um se klanja pred tajnom stvaranja, čak i tajnom stvaranja/postojanja okrutnog apaškog ratnika. On prosuđuje, ne dobro i zlo nego lažno i istinito.“
“Za Indijanca ukoliko je neiskvaren”, veli Lorens, “postoje samo dve negacijske velike zapovesti – ne laži i ne budi kukavica. Jedina pozitivna glasi – prihvati čudo. „Zlo počiva u laganju i kukavičluku. Pokvarenost je težnja da se prostituiše čudo stvaranja za potrebe pojedinačnog nauma i volje, nečije taštine.“A vrlina se sastoji u „herojskom odgovoru na čudo stvaranja“. Interesantno piše Lorens i o odnosu belog čoveka prema onima koji su mu različiti, u ovom slučaju crvenokošcima.
Beli čovek, napominje Lorens, pristupa Indijancu na dva pogrešna načina; jedno je sentimentalnost („koja smrdi na mućak“), a drugo odbojnost.
„Obe reakcije proističu iz istog belčevog osećanja. Indijanac se ne uklapa u naše predstave. Ne znamo šta bismo s njim, a tada vam preostaju samo dve stvari. Ili ćete mrzeti (...) ili ćete izvesti mentalni trik, uveravajući i sebe i druge da je taj dražesni musavko okićen perjem bliži pravim bogovima nego što smo to mi. Ovo drugo je obična koještarija, a uz to i laž. Ali ste tako sačuvali privid pristojnosti. A ono prvo osećanje instinktivne odbojnosti, osećanje koje nalazimo kod većine prosečnih ljudi na Zapadu sasvim je prirodno i ako smo iskreni, onda ćemo to i priznati. Način na koji funkcioniše svest Indijanaca je drugačiji i poguban za našu svest. (...) Svest jedne grane čovečanstva je poništavanje svesti druge. Prihvatanje tog velikog paradoksa ljudske svesti prvi je korak ka novim spoznajama“, kaže Lorens.
Napominje potom: “Nemojte samo da se ovo pretvori u još jedan sentimentalizam. (...) Nastojati da se jedan tok izrazi pojmovima drugog tako da se ta dva poistovete, nepošteno je i sentimentalno. Jedino što se tu može je negovati u sebi malog Duha koji sagledava oba puta ili mnoge puteve. Ali čovek ne može pripadati obema putevima ili mnogim putevima. Čovek može pripadati samo jednom putu svesti. On možda može da zameni jedan put drugim. Ali ne može da bude istovremeno na oba puta. Zato da bismo razumeli Indijančevo poimanje razonode, moramo da napustimo naše sopstveno.“
A povratak je dopušten. Možda i prirodan, ako se poželi. S tim što, naravno, kako bi to Heraklit rekao „ne možeš dva puta ući u istu reku“.