Iz ugla milenijalca
3IŠE
KOPČU OSKARA I naše zemlje ojačala su dva značajna događaja tokom prošle i pretprošle godine. Naime, 2017. po prvi put je preveden na srpski jezik posthumno objavljeni roman “Karu”, oskarovca iz Užica, scenariste Stiva Tešića, dok je 2018. Karl Malden, američki glumac srpskog porekla, dobio spomenik ispred Jugoslovenske kinoteke.
Stojan Tešić i Mladen Sekulović bila su imena koja su nakon rođenja dobila ova dva dobitnika Oskara ili simplifikovano govoreći – bile su to srpske verzije njihovih imena.
Pomalo u šali, a pomalo u zbilji, mogao bih reći da je povezanost ove filmske nagrade i Srbije ekvivalentna sličnosti između Vudija Alena i mene, jer pored toga što obojica sviramo klarinet i gajimo ljubav prema sedmoj umetnosti, ne postoji ništa više zajedničko. No, ne pominjem Alena tek tako, već upravo zato što mu je Tešić pred nosom uzeo Oskara te za Vudija kobne 1980. godine.
Što se tiče Karla Maldena, jedini jugoslovenski (srpski) film u kome je glumio bio je film “Suton” Gorana Paskaljevića.
Nakon što je Karl iznervirao našeg velikog reditelja, uz opasku da filmski delatnici u Jugoslaviji ne umeju da pišu scenarije, Paskaljević sa velikom željom da dokaže suprotno, kupuje knjigu koja je indikativno govorila o tome kako se pišu filmske priče. Uspeo je potom uz pomoć svojih saradnika da proizvede scenario čiji je kvalitet bio svetskih razmera, koji je oduševio i samog Maldena, koji je pristao da glumi u “Sutonu”, ali koji, čini se, nije prošao najvažniji od svih sudova - sud vremena. Deluje da je taj film ostao u zapećku istorije domaćeg filma, pretpostavljam iz razloga što je Goran Paskaljević kasnije snimio, ako ne bolja ostvarenja, onda sigurno filmove koji su ostavljali snažniji utisak na publiku.
Vratimo se na Stiva Tešića, koji je istinski fenomen.
Mada je njegov najveći uspeh postignut na polju kinematografije, pomenuću njegov književni trijumf, odnosno roman “Karu”, koji je prvi put objavljen 1998, dakle, dve godine nakon što je legendarni pripovedač napustio ovaj svet.
Ali i pored svih pronicljivih, ironičnih, duhovitih i dragocenih poruka kojima je nafilovana ova Stivova literarna palačinka, a koju će okusiti samo oni koji progutaju roman “Karu”, najzanimljivije je što se on bavi gorućim odnosom prave umetničke vrednosti i komercijalnosti, koja, nažalost, odnosi prevagu i koja je bez ikakve sumnje neprijatelj broj jedan celokupne svetske kulture. Niko od Tešića nije bolje opisao taj vratolomni upozoravajući problem.
I zato ga treba čitati.
Već u prvoj rečenici Tešić pominje i Nikolaja Čaušeskog i tu na neki način prepisuje najveći lek, koji je katkad i golem otrov za umetnost, to jest - politiku.
“Umetnosti nema bez ideologije”, rekao bi Kusturica, ali “u sukobu umetnosti i ideologije umetnost uvek gubi”, dodao bi Jergović.
Veliki scenarista Tešić je govorio da mu je za njegov pogled na američko društvo u velikoj meri pomoglo to što je prvih četrnaest godina života proveo u Jugoslaviji.
Stiv Tešić, vrlo slično kao i Miloš Forman, raskrinkava Ameriku i Holivud i otkriva sve njegove unutrašnje pošasti.
I da im verujemo ili ne, i Stojan i Miloš će nas nasmejati. Stavom o onome za čemu žudi celi svet. S razlog ili bez razloga?
Da ostavim da zaključite sami.