Srbija i bratski Kazahstan
Malo je lista na kojima je čast naći se rame uz rame sa Nigerijom, Palestinom, Kazahstanom, Ganom, Jordanom i Vijetnamom. Neke od njih imaju značajna prirodna bogatstva, možda ne bi bilo loše deliti takvu listu sa njima. Takođe, siguran sam da među građanima ovih država ima divnih ljudi, da su njihove kulture fascinantne, bogate i globalno značajne, da su im istorijske čitanke prepune plemenitih podviga itd. Same države, međutim, teško da se mogu podičiti da su za svoje građane obezbedile uslove za srećan i prosperitetan život, sigurnost, mir.
U sličnom smo društvu bili i nedavno kada nas je „Fridom haus“obavestio da nismo više slobodna, već delimično slobodna zemlja. Tada smo tu titulu podelili sa Ukrajinom (zemljom rastrzanom građanskim ratom), BIH (državom u blokadi), Crnom Gorom (oligarhijom jedne porodice i grupe prijatelja), Slovačkom (zemljom u kojoj je pre godinu dana ubijen naš kolega Jan Kucijak), ali i egzotičnijom braćom iz Malija, Maroka, Madagaskara, Pakistana.
#
Lažna ideološka pitanja i laki odgovori: ne želimo da živimo kao Kazasi
U ovom konkretnom slučaju ne radi se o stanju sloboda već interesantnom „Galupovom“istraživanju o tome na koji način posmatramo uticaj spoljne politike velesila - SAD, Rusije, Kine i EU - na globalnu stabilnost. Za dvoje od troje građana Srbije uticaj Kine i Rusije na pomenutu stabilnost je pozitivan. Tako visoke procenti kada su u pitanju ove dve države neupitno nedemokratskih karakteristika nema niko drugi na svetu. Da razjasnimo, ima onih koji više od nas vole Rusiju i onih koji više vole Kinu (Nigerija, na primer), ali onih koji kombinovano ljubav u velikim procentima pružaju pomenutim zemljama nema - na toj listi smo mi i Kazahstan usamljeni.
Kazahstan razumem: relativno siromašna zemlja (bogata naftom, doduše) zaglavljena je između Rusije i Kine i prepuštena im praktično na milost i nemilost. Šta, međutim, tera jedan evropski narod, lociran maltene u srcu Evrope (pa makar to srce bilo i trusni Balkan) da obožava autoritarne režime i njihovu imperijalističku spoljnu politiku - ne razumem.
Bežeći od svog evropskog identiteta Srbija je zalutala na obe liste. Ovo nije stvar ideologije, niti svrstavanja na stranu Zapada ili Istoka, već prostog odgovora na pitanje da li želimo da živimo u zemlji poput Kazahstana ili Pakistana, a političke i druge elite konstantno mistifikuju i ovo pitanje i jednostavan odgovor: ne, ne želimo.