Pevanje Ivice Dačića
PISMA IZ PROVINCIJE
Srbija je ovih dana čula jednu radosnu vest. Naša premijerka Ana je dobila prinovu. Kako su svi mediji javili – njena lepa partnerka Milica rodila je zdravog dečaka. Koliko se sećam, dečak će se zvati Igor. Nek je živ i zdrav – čestitamo! Pa, ko kaže da se Srbija ne menja? Ko kaže da je srpski narod talac sopstvene tvrdokorne retrogradnosti – duboko ukorenjene u predrasude, u tradicionalne stereotipe, primitivizam i neprosvećenost? Ko kaže da smo u zaletu dvadeset prvog veka neslobodna crna rupa moderne evropske civilizacije? Ko sme da tvrdi da evropske vrednosti sa seksualnim i svim drugim slobodama nisu stigle i na brdoviti Balkan?
Moj prvi susret sa homoseksualizmom dogodio se kada sam kao golobradi i bubuljičavi srednjoškolac u srednjoj školi u Nišu, u kabini muškog WC-A naleteo na prizor koji do tada nisam video. Šuštalo je neispravno tučeno kazanče za vodu, u prostoru se osećao vonj urina – čuo sam prigušeno stenjanje i dahtanje. Kad sam gurnuo vrata ugledao sam zajapurenog ćelavog domara koji je pohotno stiskao i ljubio jednog dečaka kome sam video samo oči. Prizor na koji sam naleteo odredio je moj odnos prema homoseksualizmu za ceo život. Daleko bilo da sam homofob, ali priznajem – da teže kapiram. Teško mi je da percipiram i razumem jednopolnu strast i poriv koji je od svih sisara u univerzumu prepoznatljiv samo i isključivo kod čoveka?
Dakle, nismo ni svesni koliko se Srbija zapravo menja? Zamislite, samo pre deset godina, kada je predsednik Vlade Srbije bio Mirko Brada, kako su zvali Mirka Cvetkovića? Možete li da zamislite šta bi se dogodilo da je premijer na primer kojim slučajem otišao na premijeru u Narodno pozorište – sa svojim partnerom? I da ga onako smerno i sa pažnjom makar za trenutak uzme za ruku, da mu se nasmeje... Šta bi se dogodilo? Kakve bi reakcije bile? U medijima, u narodu, na ulici? Koliko bi izloga i kontejnera ostalo čitavo? Skromno mislim – da ne bi postojao sulundar u Srbiji kroz koji gospodin Cvetković ne bi bio proteran. Kako on – tako i oni koji su ga postavili na to mesto...
Srećom, danas je sve drugačije. Srbija se promenila. I dalje sam tvrdokorni tradicionalista i veoma rezervisan prema homoseksualizmu – ali me primer sa premijerkom Brnabić čini zadovoljnim. On pokazuje da je Srbija spremna da se odriče predrasuda i stereotipa koji su veoma često bez suštinskog utemeljenja, koji su lažni i kipte od folklorne nacionalne hipokrizije. Teško se može porediti – ali, sledeći primer bi mogao biti srpski kosovski mit i bajka o nebeskoj Srbiji... Ovih dana Srbija se ponovo raspolućuje. Visoki zvaničnik srpske države, ministar inostranih dela Ivica Dačić izjavio je da je zvanični stav naše države po pitanju Kosova i Metohije – razgraničenje!? Zatim je ubrzo posle toga izjavio „da to nije zvanični stav, ali da je jedna od ideja u državnom vrhu“.
Promtno i iz taka, kao tuk na luk – odmah su krenule kontra izjave ministra iz iste te vlade u kojoj sedi i Dačić, kojim se dezavuišu njegove izjave i patetično ističe „nedeljivost Kosova i Metohije, jer vlada o tome nije ni raspravljala“... i bla, bla... ni pedalj srpske zemlje, i ostale fikcije i stilske figure nacionalne mitomanije. Daleko iza sedam brda od realnosti – i objektivnog stanja stvari.
Moguće da je Ivica Dačić stvarno umislio da lepo peva. Malo se razumem i u muziku, imao sam prilike da ga čujem – i stvarno falšira. Ali, ne mogu mu se osporiti dve stvari. Prva je, da je vidno smršao, a druga, da se pragmatično, predano i snažno bori za Srbiju i srpski narod u kontekstu gangrene koja truje celokupno srpsko nacionalno biće – a to je Kosovo. Da je učinio mnogo. Da je skupio hrabrosti i pokazao nacionalnu odgovornost da kaže – šta je realno? Za šta se ima smisla boriti u okviru sadašnjeg rasporeda geopolitičkih snaga u svetu?
Dakle, hoće li na ovom pitanju Srbija da pokaže da se menja i da se promenila – kao i u tradicionalnom tvrdokornom odnosu prema homoseksualizmu? Ili ćemo i dalje ostati nebeski narod – koji neumitno tone, nestaje i gubi...?
Srbija je spremna da se odriče predrasuda i stereotipa koji su veoma često bez suštinskog utemeljenja