Sovjetski sistem je imao dva lica
Privukla me je snaga duha i odlučnost Nurejeva, rekao je Rejf Fajns, čuveni glumac, koji je sa svojim filmom “Bela vrana” gost 47. Festa REJF FAJNS O SVOM FILMU I PITANJU SLOBODE
Rani popodnevni sati 23. februara. Festov pres centar prepun predstavnika medija. Čeka se Rejf Fajns i deo ekipe filma “Bela vrana”, koji (nakon “Koriolana” i “Nevidljive žene”) rediteljski potpisuje pomenuti proslavljeni glumac.
Inspirisano biografskim momentima čuvenog Rudolfa Nurejeva, ovo ostvarenje svojevrsna je, laganim, nežnim a moćnim filmskim izrazom dočarana priča i o umetnosti, slobodi... Blistavog Nurejeva igra Oleg Ivenko, njegovog pedagoga Puškina - mirnog, dubokoumnog čoveka velike posvećenosti - tumači sam Fajns, a između ostalih izvrsne role ostvarili su i Nebojša Dugalić kao vođa ruske baletske trupe te Radoslav Milenković kao profesor u elitnoj lenjingradskoj baletskoj školi.
Vreme koje je slavni Fajns imao za medije beše kratko, a interesovanje, naravno, veliko… Na početku, vidno umoran jer upravo beše stigao sa aerodroma, rekao je:
- Nisam Nurejeva gledao uživo kako pleše, bio sam premlad. Ali sam čitao njegovu biografiju. Zaintrigirala su me poglavlja o njegovim ranim godinama, pre nego što je prebegao na Zapad, zatim taj prebeg početkom šezdesetih. Strahovito me privukao duh tog mladog čoveka, njegova odlučnost da se izrazi kao umetnik…
TAKVIH VIŠE NEMA Potom je, vrlo susretljivo, odgovorio na pitanja “Blica”. Na opasku da je, uz Nurejeva, veoma interesantan i inspirativan lik koji on tumači - čovek koji duboko razume umetnost i umetnike, koga odlikuje posvećenost, plemenitost, nesebično podržavnje, te pitanje da li danas ima ljudi koji se na taj način odnose prema umetnosti i mladim umetnicima, rekao je:
- Odlično pitanje. Puškin je neko ko duboko oseća umetnost, zna i vrednost i cenu discipline i posvećenosti koje se ulažu u ples, u balet, odnosno u umetnost. Razgovarao sam ljudima koji su učili kod njega i svi su ga opisivali kao izuzetnog. On je na neki način čista duša. Takvi ljudi, ljudi koji su sposobni da budu tako predani umetnosti, koji imaju toliko senzibiliteta za umetničku ekspresiju i veštine, koji su svesni koliko je vrhunska tehnika teško dostižna, a ne znači ništa ako nema duha, koji su spremni da toliko daju kao podršku, retki su. To je Nurejev instinktivno osetio kada je u školi baleta tražio da mu upravo Puškin bude pedagog. Takvih ljudi ima i danas, ali su retki. A retki su bili i u ono vreme.
Napomenu da je u jedna od tema filma sloboda, i u umetničkom, stvaralačkom smislu, i u konkretno političkom, budući da Nurejev beži iz represivnog sovjetskog režima, i pitanje gde smo danas kada je o slobodi reč, odnosno da li je opasnija politička represija ili zakon
Upitan da li će, ako odluči da posveti film iranskom umetniku učiti persijski, na srpskom je odgovorio: “Bože moj, ne znam” U tržišnoj ekonomiji nema takve represije. Ja radim, funkcionišem, mogu bez posledica da kažem šta mislim, pa i da vičem, da snimim film, a svet koji je Nurejev napustio bio je istinski represivan
tržišta s kojim smo suočeni, prokomentarisao je rekavši:
BITI SLOBODAN
- O tome bi se dugo moglo govoriti. Mislim da nema poređenja između represije koja je postojala u sovjetskom sistemu i onog što postoji danas. Rođen sam na Zapadu, u Velikoj Britaniji, i mogao sam samo da čitam o represiji sovjetskog vremena. To je bio sistem vrlo surov prema pojedincu, kontrolisao mu je život, nametao ideologiju... A u tržišnoj ekonomiji nema takve represije. Ja radim, funkcionišem, mogu, bez posledica da kažem šta mislim, pa i da vičem, da napišem knjigu u kojoj ću slobodno izneti stavove, mogu da snimim film, a svet koji je Nurejev napustio je bio rigorozan, istinski represivan. Ono što je takođe bitno reći. Ja sam u tom filmu predstavio sovjetski sistem iz kog je on prebegao onakvim kakav on jeste. Međutim, pokazao sam i druge aspekte. Na primer, dok smo se bavili scenom gde se on nalazi sa svojim prijateljima, jedna žena je rekla da se nije osećala pod represijom jer je bila slobodna sama u sebi i sa sobom. Dakle, u filmu sam prikazao i taj aspekt sovjetskog sistema u kome je umetnosti i umetnicima posvećivana velika pažnja. Prikazan je i taj tehnokratski deo, represija, KGB, koji u filmu simbolizuje njegov čuvar iz KGB-A, kao i deo koji se odnosi na međuljudske odnose pune međusobne povezanosti i naklonosti. Sve scene koje sam radio u Lenjingradu snimao sam tako da boje budu življe, za razliku od klišea u kome se sovjetski sistem i socijalizam predstavljaju sivo. Boje Lenjingrada su nešto življe da bi pokazale da iza tog paravana represivnog