.DNR MH 0DNDYHMHY RWHUDQ L] ]HPOMH
Uzbudljivi dokumentarac Gorana Radovanovića “Slučaj Makavejev” bacio je novo svetlo na jednu od najružnijih epizoda jugoslovenske kinematografije u okviru koje je Dušan Makavajev stvorio svoje remek-delo “W. R. Misterije organizma”. Film je odmah neformalno zabranjen usled burne reakcije vojvođanskih komunista, „radnika, seljaka i poštene inteligencije“
NAKON TOGA JEDAN od naših najvećih reditelja u istoriji morao je da napusti Titovu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju koju je iskreno voleo i za čije se dobro kroz svoju umetnost borio.
Radovanović nam daje na uvid - na momente potresan na momente urnebesno smešan - audio-snimak tribine u novosadskom bioskopu Arena juna 1971, kada je
praktično presuđeno filmu i Makavejevu.
“Drugovi, jebite se rado, bez straha…”, kaže žena koju u “W. R.: Misterije organizma” maestralno tumači Milena Dravić.
Za jednog od “drugova” na tribini to je bila uvreda svim radnicima. Drugi su u njemu videli uvredu za kineski i sovjetski narod, pitali se kako bi nama bilo da neko njihov paralelno montira penis i Titovu glavu kao što je Makavejev uradio sa Staljinovom. Treći su se pitali šta deci da kažu šta su to gleda-
li. Bilo je onih koji su pretili “ko s đavolom tikve sadi…”.
Pravo da se film pogleda jako su branili fotograf Andrej Popović, profesor prava Vojin Dimitrijević, Ilija Bašić i u završnoj reči briljantni Makavejev kojeg delom u Radovanovićevom filmu glumi Svetozar Cvetković. Nešto umereniji bili su tadašanji predsednik Kulturno-prosvetne zajednice Novog Sada, a kasnije direktor “Neoplanta filma” Draško Ređep i profesor Petar Volk. Tribinu je tajno snimao Slobodan Miletić, koji je zaslužan što je vredni dokument o jednom vremenu, ali i o prirodi totalitarne vlasti, sačuvan.
U publici u Novom Sadu bio je filmski kritičar Milan Vlajčić. Nakon gledanja „Slučaja Makavejev“na novinarskoj projekciji na Festu primetio je da su tri aktera preminula za 15 dana, i to u vreme kada je film bio u završnoj fazi - Andrej Popović, Draško Ređep i sam Makavejev. Takođe primećuje jedan omaž.
- Dokumentarni film Gorana Radovanovića nije samo gola rekonstrukcija jednog “slučaja”. Jer je istorija odavno dala sud o tom skandalu, a države u kojoj su se vlastodršci tako ponašali podugo već nema. On diskretno nadopunjuje ono što se u međuvremenu dogodilo: tu je demontaža Titove biste koja je omaž onom što je Mak izveo u filmu “Gorila se kupa u podne” sa Lenjinovom glavom, zatim upotreba majmuna kao preteće pozadine, i mnogo šta drugo... - kaže Vlajčić za „POP & Kulturu“.
Radovanović se opredelio za neobičan postupak gde preživeli učesnici filma, odnosno tribine, njihovi potomci (Branislav Dimitrijević) i Svetozar Cvetković sada samo slušaju te audiozapise, ništa ne komentarišu. Pitamo Vlajčića kako su prošli akteri tribine i oni koji su tada branili film pred partijskim funkcionerima i „običnim građanima“.
- Tog juna 1971. bio sam u dvorani Arena, gde je odigrana ova ružna predstava - presuda napadaču na SSSR, drzniku koji je prikazao tragičnu sudbinu Vilhelma Rajha. Pedesetak novinara i filmskih radnika došlo je samoinicijativno, jedva su nas pustili u dvoranu, sve je bilo pripremljeno partijskom akcijom u kojoj je četrdesetak hiljada vojvođanskih komunista presudilo filmu koji niko od njih nije video! Oni koji budu videli film shvatiće zašto je Mak ubrzo morao da napusti zemlju, i kako su neki istaknuti filmski radnici munjevito avanzovali na direktorska i profesorska mesta - kaže Vlajčić.
Dušan Makavejev se posle slušanja onoga što je 1971. u Novom Sadu rekao doima kao još veća moralna, intelektualna, i pre svega filmska gromada. Njemu se s etičke tačke gledišta ni posle toliko godina ništa ne može ni prikačiti, ni spočitati, niti učitati.
- Utisak vas ne vara - konstatuje Milan Vlajčić.
- Naježio sam se kad sam čuo Makovu ispovest, ubeđenog komuniste koji je verovao u ideale pravde i napretka, a uvideo osionost komunističkih vođa “koji su pojeli revoluciju“. Njegove reči nikad neću zaboraviti - ističe on.
Napadači na film, govornici na tribini, ljudi koji su se predstavljali kao radnici, intelektualci, brane sistem. Ima nečeg zlokobnog u njihovim rečima. S ove tačke gledišta kao da te 1971. najavljuju sukobe u društvu i raspad tadašnje zajednice. Nažalost, u krvi. Makavejev to otprilike i kaže „pitanje je ko će biti s nama a ko će nam pucati u leđa“.
- Mak je predvideo, zajedno sa mnogima od nas, kakvo će se rasulo dogoditi, ali niko nije slutio da će posle raspada Jugoslavije u krvi i mnogim zločinima, ova zemlja ponovo biti na ovakvim mukama. U tom smislu Radovanovićev film nije samo opomena, nego i otrežnjenje - dodaje Vlajčić.
Pitamo na kraju šta za njega predstavlja film “Misterije organizma“danas i šta mu je značio tada?
- Film je nezvanično bio zabranjen, tog dana smo ga videli u paklenoj atmosferi mržnje i unapred donesene presude. Dve godine kasnije, na londonskom Oksford stritu ugledam veliki svetleći pano „Makavejev: W. R. Misterija organizma“. Bio je to bioskop „Academy One“. Uđem, kupim kartu i doznam da se film zabranjen u Jugoslaviji već dve godine neprekidno prikazuje u ovom uglednom bioskopu! Novosadska “Neoplanta” je uz nečiju dozvolu prikazivala film u svetu, samo kod nas ne! Tri godine kasnije, prolazim pored istog londonskog bioskopa, a Makov film i dalje na repertoaru, uvek sa novom publikom. Film je vatromet Makovih nedoumica o propalim revolucijama, zabavan i raskošan po svojim sugestijama. Stao je uz najbolje filmove onog vremena, Godara, Formana, Antonionija, Felinija. Nekoliko monografija najboljih teoretičara svedoče o tome - zaključuje Vlajčić.
Film Gorana Radovanovića punog naziva „Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali“, u kom se poslednji put pojavljuje zvezda „Misterije organizma“Milena Dravić, nezaobilazna je literatura za sve koji žele da saznaju nove detalje iz istorije našeg filma i bivše zemlje. U njemu će prepoznati nažalost i obrasce obračuna s neistomišljenicima koji se i danas u nešto izmenjenom obliku primenjuju. Iako dokumentarac od 74 minuta zbog svog sadržaja sigurno je jedan od vrhova 47. Festa. Nakon jučerašnje premijere može se pogledati u još tri termina 26. februara u 12 časova u Kombank dvorani i u 16.30 u Art bioskopu Kolarac, dan kasnije film će biti prikazan u Kinoteci u sali koja od subote nosi ime Makavejev.
“Zelena knjiga” najbolji film, Li zvezda večeri
Ni “Roma”, ni “Miljenica”, ni Spajk Li... već “Zelena knjiga”. Oskar za najbolji film na 91. dodeli nagrada Američke akademije za film pripao je ostvarenju reditelja Pitera Farelija sa Vigom Mortensenom u glavnoj ulozi.
“Akademija se odlučila za film da ide uz dlaku publici nagradivši nežnu ‘badi’ komediju o belom vozaču Italoamerikancu i njegovom prijatelju crnom muzičaru umesto da napravi iskorak i prvi put dodeli Oskar neameričkom filmu (Roma) ili angažovanim delima (poput “Blackkklansman” Spajka Lija),” neki su od komentara u američkim mejnstrim medijima. Ko ga već nije skinuo s torenta i pogledao, imaće priliku za to na Festu. Premijera je u sredu u 19 sati u Sava centru. Filmu je pripao Oskar i za najbolji originalni scenario koji su potpisali Fareli, Brajan Hejs Kjuri i Nik Valelonga, kao i Oskar za sporednu mušku ulogu Maheršali Aliju.
Ipak, Alfonso Kuaron nagrađen je za pomenuto delo “Roma” Oskarom za režiju i fotografiju, film je proglašen i najboljim ostvarenjem van engleskog govornog područja. Ukupno tri Oskara za “Romu” od deset nominacija u noći između nedelje i ponedeljka.
Oskar za najbolju glumicu pripao je Oliviji Kolman, što predstavlja utešnu nagrada za takođe deset nominacija koliko je “Miljenica” Jorgosa Lantimosa (uključujući i onu za režiju) imala.
Najbolji glumac je Rami Malek, kome je bronzana statueta dodeljena za kontroverznu ulogu Fredija Merkjurija u filmu “Boemska rapsodija” čiji je reditelj Brajan Singer zbog neslaganja sa produkcijom i glumcem sklonjen iz projekta pre njegovog kraja.
Nagrade za najbolje sporedne uloge pripale su već pomenutom Maheršali Aliju za “Zelenu knjigu” i Redžini King za “Šapat ulice” Berija Dženkinsa, koji je naša publika imala prilike da vidi u nedelju uveče na Festu.
Jedna od zvezda ceremonije bio je Spajk Li, koji je osvojio prvog Oskara u blistavoj karijeri, i to za najbolje adaptirani scenario (deli ga sa Davidom Rabinovicem, Čarlijem Vacelom i Kevinom Vilmotom) za film “Blackkklansman”. Li, autor nekih od kultnih ostvarenja američke kinematografije, prvi put je za svoje 63 godine bio nominovan i za režiju. Po izlasku na binu “Dolbi centra” u Los Anđelesu, obučen u ljubičasto odelo sa žutim “er džordankama” na nogama, skočio je u naručje Semjuelu L. Džeksonu, glumcu u nekoliko njegovih ranijih filmova. Potom je u svom stilu održao politički govor na koji mu je tokom jučerašnjeg dana odgovoreno iz Bele kuće sa najvišeg mesta.
Li je rekao da se ove godine obeležava 400 godina od kada su preci Afroamerikanaca “ukradeni iz Afrike”. Pričao je o osvojoj baki koja mu je platila školovanje i o precima robovima.
- Pred celim svetom večeras se klanjam našim precima koji su izgradili našu zemlju u ovo što je ona danas - rekao je Li i spomenuo ”genocid nad američkim domorocima”.
- Mi ćemo povratiti ovoj zemlji ljudskost - kazao je najveći afroamerički reditelj, da bi potom pozvao na mobilizaciju pred izbore 2020. godine.
- Budimo na pravoj strani istorije. Učinimo pravu stvar - kazao je Li aludirajući na svoj čuveni film “Učini pravu stvar” (Do the Right Thing) za koji nikad nije dobio nominaciju, a koji su mnogi smatrali najboljim u 1989. godini. Donald Tramp je njegov govor nazvao rasističkim.
Od ostalih Oskara Ledi Gaga je nagrađena za najbolju pesmu u filmu “Zvezda je rođena”. Najbolji kratkometražni film je “Koža”, a najbolji dugometražni animirani “Spajdermen: Novi svet”. Oskara za najbolje kratko animirano ostvarenje pripalo je delu “Bao”. Najbolji dokumentarac je film “Free Solo”. “Boemska rapsodija” dobila je Oskara i za najbolju montažu zvuka (Džon Varherst i Nina Hartstoun), za miks zvuka (Pol Mezi, Tim Kavadžin i Džon Kasali), kao i za montažu (Džon Otman). Oskara za specijalne efekte dobio je film “Prvi čovek na Mesecu”.