Odlomak iz novog romana Mišela Uelbeka “Serotonin”
Četiri godine posle nezaboravnog “Pokoravanja”, francuski pisac Mišel Uelbek nedavno se oglasio novim svojim romanom, pod naslovom „Serotonin”, koji je u Francuskoj objavljen 4. januara. Roman je već preveden na srpski, i za neki dan će biti objavljen i kod nas u izdanju „Booke”. Ovde dajemo kratki esej o “Serotoninu” i autorovu blic-biografiju koje potpisuje prevodilac ovog i nekolikih prethodnih Uelbekovih dela, kao i odlomak iz novog romana najznačajnijeg pisca kojeg Francuska danas ima
„SEROTONIN” JE POSLEDNJI roman Mišela Uelbeka. Pisac je još živ, nikoga nije čak ni slagao da mu je ovo poslednji roman, ali „Serotonin” je ipak to: poslednji roman Mišela Uelbeka.
Ostaje jedino pitanje modaliteta: da li je to poslednji roman Mišela Uelbeka, pisca čiji rad čovečanstvo manje ili više angažovano prati poslednjih četvrt veka, ili je to poslednji roman OVOG Mišela Uelbeka, ovog koji je još živ, a ovom knjigom je kročio među onostrane.
“Serotonin” isto tako ne moramo doživeti kao poslednju knjigu njenog autora, bio taj autor ovaj, onaj ili bilo koji - “Serotonin” je, sam po sebi, poslednja ljudska knjiga. Posle te knjige ne mora se više pisati; što bismo bili toliko uskogrudi, dosta se ljudski rod razmetao književnošću i nadmetao u njoj, možda je došlo vreme da počnu da pišu majmuni, ili roboti, ili nešto treće. Naprečac zaokruživši svoju životnu putanju, skrativši je u vazda slućenu, ali tek na kraju smotanu omčicu koja se pretvara u krst, Uelbekovo drugo Ja, ili prvo Ti, Floren-klod Labrus, ne ostavlja nam prostora ni da dišemo, a kamoli da naučimo nešto iz njegovih grešaka. Na greškama, uostalom, samo budale uče; kao što se jedino umni i osećajni ljudi dva, tri, četiri puta spotiču o isti kamen.
U „Serotoninu” ima svega, ali, u isto vreme svega toga i nema: i antidepresiva, i pedofilije, i decoubistva, i krvavih poljoprivredničkih demonstracija, i starih ljubavi, i suicida. Ova knjiga, ovo brutalno SUŽENJE područja čovekove borbe, tako daleko, a tako blizu onom PROŠIRENJU s kojim je Uelbek, i ne hoteći to, ustalasao zapadnu žabokrečinu sredinom devedesetih - dolazi nam ne kao lek, ne kao svetlo na kraju tunela, već kao dobar dvogled i precizan karabin, valjano oružje za borbu protiv neprijatelja koji nam je stalno na nišanu, a koji tako strašno, tako nedvosmisleno liči na - naš život.
Biografija
Pesnik, esejista i romansijer Mišel Uelbek već četvrt veka slovi za jednu od malobrojnih gromada savremene svetske književnosti. Mnogi su se, istina, upinjali i upinju da svoja dleta i pijuke okušaju na toj gromadi, da je skrešu i oskvrnu, ali možda upravo ta postojana agresivnost određenog segmenta planetarne kulturne javnosti i pogoduje ovom teskobnom odmetniku, odnedavno, inače, nosiocu francuske Legije časti, visokog priznanja njegove otadžbine, koja ga niti voli, niti može voleti onoliko koliko bi njenom vlastitom dostojanstvu pristajalo.
Uelbek (rođen 26. februara 1956, po nekima 1958, u Sen Pjeru na ostrvu Reinion), inače diplomirani agronom, ime u francuskim književnim krugovima prvo je sticao i gradio kao pesnik, da bi se izvan granica svo- je zemlje pročuo već zahvaljujući svom romanesknom prvencu, delu “Proširenje područja borbe” (1994). Uslediće romani “Elementarne čestice” (1998), “Platforma” (2001), “Mogućnost ostrva” (2005) i “Karta i teritorija” (2010), a status živog klasika, brutalno osporavanog i nezaustavljivo voljenog, obezbedio je romanom “Pokoravanje” (2015), vizionarskim delom u kojem predviđa skoru pobedu muslimana na demokratskim izborima u Francuskoj.
Na evropsku i svetsku književnu trpezu ovih je dana - bez preterane pompe, čak uz izvesnu dozu mistifikatorske diskrecije - iznet novi specijalitet iz kuhinje iskusnog majstora: roman “Serotonin” opravdaće očekivanja iskrenih uelbekofila, a razočarati one koji su smatrali da, posle gigahita kakvo je bilo “Pokoravanje”, pisac neminovno kreće stvaralačkom nizbrdicom što vodi u smiraj volje i talenta.